Miona Marta Marković - Slike
ImageNIŠ. Galerija Art 55 predstavlja od 5. do 14. maja 2015. slike Mione Marković (1979, Sombor). Posle diplomiranja na Fakultetu Primenjenih umetnosti u Beogradu odlazi u Italiju (Napulj) na specijalističke studije na Accademia di Belle Arti. Zahvaljujući dobijenoj stipendiji upisuje doktorske studije na Univerzitetu Sapienza (Rim), na smeru istorija savremene umetnosti. Na svom ličnom, kao i na umetničkom putu, Miona menja mesta boravka, ali uvek sa sobom nosi jednu stvar, svoju omiljenu temu: zagrljaj.Image

Image

Na ovoj izložbi nazvanoj "Zagrljaj", Miona po prvi put predstavlja svoje radove (crteže, grafike i slike) koji su posvećeni isključivo temi zagrljaja. Ovu tematiku otkriva i razvija tokom poslednjih godina studiranja na Fakultetu Primenjenih umetnosti u Beogradu (od 2003.godine), kada nastaju prvi crteži na kojima se ona nagoveštava.Iako se u slikarskoj praksi bavila i drugim temama pa čak i enformelom, Miona tokom poslednjih dvanaest godina nije napustila ovu temu, uvek je bila kadra da je iznova ponovi, transformiše i modifikuje.Tako, iz serije grafika i crteža pod nazivomi "Šoljice" na kojima su predstavljeni susreti i trenuci  svakodnevnice - nastaje ciklus "Zagrljaja". Postepeno "šoljice" poprimaju ljudske forme, postaju zaobljenije i mekše, nalik Vilendorfskoj Veneri.Upravo je to početak serije slika posvećenih z a g r lj a j u, gde ljudske figure bujaju i stapajući se prožimaju jedna drugu.Ova tema se razvila, tokom godina, u jedan intimniji zagrljaj dva ljudska bića: para prijatelja, ljubavnika, rođaka, a ponekad  je izdvojena ljudska figura kako sama sebe grli. Na najranijim radovima te figure su nezgrapne i rudimentarne, nalik na paleolitske statue plodnosti, dok u kasnijim radovima postaju sve bogatije i kitnjastije, gotovo dekorativne, kao što su radovi slikara Bečke Secesije.

U njenom radu daje prednost kombinovanoj tehnici akrilnoj boji pridodaje kolaž od različitih materijala: čipke, pirinčanog papira, muzičke partiture, fotografije i radiografije. Pored toga obogaćuje platno posebnom tehnikom preparature – kadkad "očudi" ispisujući tekst, ili izdvojenu samo jednu reč, kao mantru  (slike: "A volte", "Askin ples"). Poslednjih godina počela je da eksperimentiše sa različitim podlogama, drugačijim od klasičnog platna, i tako je, zahvaljujući saradnji sa vajarkom Leposavom Sibinović-Milošević otrkrila jedan novi materija: pergament. Dragocenost ovog materija, pored toga što zahteva posebnu tehniku pri radu, uvodi i jedan novi faktor u odnosu između umetnika, materijala (pergamenta) i konačnog umetničkog dela – poštovanje prema onom što je taj materijal "sam po sebi", nekad bio.

Još jedna prilika za eksperimentisanje i promenu same izvođačke tehnike, nastaje u trenutku kad odlučuje da slika na prepariranom kartonu. I tako nastaju Mionine poslednje slike iz ovog ciklusa (slike "Vivace I" i "Vivace II"). Većna izloženih slika izdeljene su na manja kvadratna polja 10 x 10 cm ili 5 x 5 cm, kao što je bila i praksa u američkom pop artu. Ovakva deoba platna, blistavost boje i tekst uveden u sliku, podseća na tapiserije Alighiero Boetti-ja ("Dare il tempo al tempo" 1982, "Avere fame di vento" 1985). U Mioninim slikama korišćenje boje i crteža inspirisano je slikarsvom Kloazonizma, baš kako definiše kritičar umetnosti Edouard Dujardin: "boja i crtež koji se međusobno prožimaju" - njena snažno determinisana linija obuhvata široke i plošne bojene površine. Pored već navedenih uticaja, možemo primetiti podsticaj koji je našla u radovima Vasilija Kandinskog. U knjizi "O duhovnom u umetnosti" ovaj ruski umetnik upoređuje muziku sa formama i bojama i iznosi misao da svaka boja ima svoj osobeni jezik. Polazeći od Kandinskovog načina mišljenja, Miona je razvila svoju ličnu izvođačku tehniku u slikarstvu  korišćenjem muzičkih nota kao same podloge za sliku (slike: "Sonata", "Music basic"), ili kao jedan od elemenata kolaža (slike: "Perdendosi”, "Vivace I”, "Vivace II”). Skladnim objedinjavanjem dve najapstraktnije umetnosti, kakve su muzika i slikarstvo, možemo prepoznati i u slikama koje nose muzičke nazive poput: slike "Sonata" i triptiha "Boogie woogie".

Mionine slike nemaju potrebu da budu minuciozno proučavane jer već boja, sama po sebi, ima dovoljnu snagu da zavibrira našu dušu i stimuliše čula posmatrača. Zašto da se zadržavamo samo na detaljima tehničkog postupka, ako već imamo mogućnost da se prepustimo čulima i svemu onome što je jedan "zagrljaj" u stanju da u nama probudi.

Patricia Pulles,
kritičar vizuelnih umetnosti