14. Dani performansa u Varaždinu i Puli
ImageDani performansa održani od 11. do 14. juna 2015. u Galerijskom centru u Varaždinu i Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli bavili su se fenomenima rušenja i građenja, (ne)komunikacijom i preprekama. Ovogodišnji selektor, likovni kritičar i kustos Branko Franceschi, temu 14. Dana performansa definisao je sintagmom "Rušenje zidova"Image

Image
Dragan Vojvodić. Novi Sad, Srbija

Ovogodišnji selektor najstarijeg hrvatskog festivala performansa, likovni kritičar i kustos Branko Franceschi, temu 14. Dana performansa definisao je sintagmom "Rušenje zidova" ističući da "za razliku od njegovog konstruktivnog značaja u građevinarstvu, u kulturološkom području zid simbolizira barijeru napretku, granicu između onoga što jesmo i onoga što želimo biti, presiju i izolaciju" te da su se četrnaesti dani performansa u Varaždinu "fokusirali na umetničku praksu koja je akcijom kao simboličnim govorom usmerena na rušenje zida ne samo kao fizičke prepreke, već suštinski metafore mentalnih i administrativnih zidova koje društvena hipokrizija otelotvorena u represivnim aparatima vlasti konstruiše oko progresivnih pojedinca, manjina ili drugačijih u cilju očuvanja postojećeg poretka stvarnosti i političke moći."

Festival je započeo kratkim istorijskim pregledom kojim su obuhvaćeni ranije izvedeni performansi koji tematski progovaraju o rušenju zida (barijerama), a izveli su ih Marjan Crtalić i Zlatko Kopljar iz Zagreba, Slaven Tolj iz Dubrovnika, Spartak Dulić iz Subotice i Gildo Bavčević iz Splita, da bi novosadski vizuelni umetnik, Dragan Vojvodić, koji značajni deo svoje umetničke prakse realizuje u Skandinaviji, seriju predstavljanja započeo performansom pod nazivom "Pribor za pisanje" koji su, budući da je u ovoj umetničkoj akciji koristio električnu bušilicu i ubodnu testeru, hrvatski mediji dočekali uz dopadljive naslove poput: Čitava ulica postala tišleraj! Vojvodić je narednog dana, u prostoru napuštene Sinagoge, koja čuva tragično sećanje na holocaust tokom Drugog svetskog rata izveo i performans pod nazivom "Hit me! Hit me! Hit me! Never stop!" u kojem se, koristeći neumetničke rekvizite (teniski reket i loptice) bavio fenomenom izdržljivosti i destrukcije.

Od umetnika iz Srbije predstavio se i Nenad Bogdanović iz Odžaka performansom pod nazivom "Mostovi IV", koji je tom prilikom još jednom podsetio na NATO bombardovanje i uništavanje novosadskih mostova, dok je hrvatski umetnik Vice Tomasović izveo "Pokoru", performans uziđivanja u zidove nekadašnjeg jevrejskog svetilišta. Takođe Splićani, Hrvoje Cokarić i Vanja Pagar (performans "Izvoz") na varaždinskoj su se pijaci bavili brendiranjem - prodajom magarećeg izmeta koji su ironično predstavili kao novi hrvatski izvozni proizod. "Boje Varaždina" je sem lokalnog umetnika, Darvina Butkovića, "branio" i organizator festivala, umetnik Ivan Mesek koji je izveo performans "Ian", svojevrsni omaž frontmenu benda "Džoj Divižn" da bi se poslednjeg dana Varaždinskoj publici odličnim muzičkim performansom predstavio i holandski umetnik Pol Devens.

Manifestacija "Dani performansa" u Varaždinu nastavila se 15. juna 2015, u Puli u Muzeju suvremene umjetnosti Istre (Museo d'arte contemporanea dell' Istria). U pitanu je bila skraćena verzija varaždinskog programa uz dodatak domaćeg performansa kojeg su, u duhu teatra apsurda i Beketovog "Godoa" izveli Đurica Ciganović i Šandor Slacki iz Pule. U selekciji Muzeja suvremene umjetnosti Istre, na poziv kustosa muzeja Mladena Lučića nastupili su Dragan Vojvodić iz Novog Sada, koji je izveo performans "Hit me! Hit me! Hit me! Never stop!" i Splićanin Vice Tomasović s "Pokorom". Iako su u pitanju radovi koji su u Varaždinu imali svoju premijeru, performansi Vojvodića i Tomasovića su u kontekstu zgrade Admirilteta, dobili novo značenje, budući da je Stožerna zgrada na pulskoj rivi izgrađena u drugoj polovini 19. veka, kada je Pulu Austrijska carevina načinila svojom glavnom ratnom lukom koja je sve do pre petnaestak godina služila kao sedište zapovedništva ratnih mornarica zemalja kojima je Pula pripadala i u čijem dvorištu još uvek stoji ogromni bunker iz austro-ugarskog doba u kojem je Tomasović izveo svoju "Pokoru" dok je u njega, Vojvodić ispalio salvu teniskih loptica, apsurdno ponavljajući postupak serviranja, s izmjenjenim intenzitetom i s različitih udaljenosti, dok je zvuk udarca loptica u zid (bunker) emitovan stvarajući loop i kakofoničnu buku velikog intenziteta.

Ljiljana Maletin