Dobrivoj Rajić - Slika kao afirmacija spoljašnjeg reda
ImagePANČEVO. Galerija savremene umetnosti Kulturnog centra Pančeva predstavlja od 24. avgusta do 4. septembra 2015. slike Dobrivoja Rajića (1956, Zrenjanin). Diplomirao je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, na odseku za slikarstvo u klasi profesora Boška Petrovića i Jovana Rakidžića, a crtanje kod profesora Milana Stanojeva. Dobitnik je više nagrada i priznanja.Image

Image
Foto: Nikola Stoiljković

U slikarstvu Dobrivoja Rajića složeni svet slike, kao predstave u nastajanju i njene uslovne, tačnije vizuelne konačnosti, može se tumačiti kao izvesno dvojstvo mogućeg koje se više naslućuje nego prepoznaje. I upravo u naslućivanju kao mogućeg prepoznavanja značenjskih polja koja su formirana i koja se izmenjenim karakterom "učitanog", (do)građuju, krije se  misao tako uobličene, apstraktne, uslovno asocijativne slike. Ona već u prvom susretu demantuje moguću prepoznatljivost predstave kao predstavljenog. Relativizuje  "pogled odgonetke" kao sopstvenog teksta koji prestaje da bude prepoznato objašnjenje njenog egzistencijalnog smisla kao tradicionalnog izjednačavanja povoda i odgonetke konteksta  njegovog sematičkog okruženja. Prerasta u očekivanu univerzalnu zagonetku koju samo slikar može, uostalom  pre  da nasluti u pokušajima lišenih mogućih, decidnih odgovora nego do kraja da odgonetne. Tajanstvenim putevima, te novoformirane enigme, istovremeno  upućuju  na područja misterioznog  sveta "unutrašnje slike" koja se ne  podudara  sa naslućenim stanjem tražene zbilje pojava i događaja. Nisu podređene tradicionalnom smislu spoljašnjih značenja vizuelnih udara karakternim svojstvima apstraktne/asocijativne predstave unapred  nedefinisanog "smisla mogućeg" u predstavljenom koje se ne-podrazumeva (i ne-razjašnjava) unapred kao konvencionalna datost prepoznavanju sebe u tajanstvenom biću  slike.

Pristup realizaciji apstraktne slike, ni malo paradoksalno, Rajić shvata (i definiše) kao afirmaciju spoljašnjeg reda pikturalnih slojeva kojim se neposredno upućuje na izazove poretka unutrašnjih struktura koje obrazuju naslućeni izazov unutrašnje slike. Njeno, u početku, samo naslućeno prisustvo obrazlaže se neprekidnim istraživanjima moći dramatično organizovanih celina u vizuelnim slojevima slike. U osnovi se nalazi bogatsvo  pikturalnih događanja, podjednako u spoljašnjim slojevima slike i u njihovom adekvatnom "preslikavanju" prisutnosti u pretpostavljenim unutrašnjim poljima složenih strukturalnih redova. Poredak organizovanih apstraktnih polja koja sadrže semantičku uzbudljivost izrazito enigmatskog značenja, predstavljaju primarnu okosnicu njegove slike. Shvaćena je kao univerzalna celina kompleksnog, uslovno taradicionalnog pikturalnog sistema u kojoj se nalazi namera pre ostvarljivosti nego ostvarenosti organskog spajanja naglašenih graničnih polja i dramatičnih "vizuelnih prodora" u dubinu celine pikturalnog. Učvršćuju celovitost mikrosegmenata sinskretističkim neutralisanjem formalnih uslovnosti njene realizacije kao organizovanog sistema u nastajanju apstraktne slike-predstrave.

U osnovi Rajićeve apstraktne/asocijativne slike-predstave, nalazi se traženi sistem ritmova koji uvek označavaju onaj nedokučivi i zamagljeni proces odgovarajućeg usaglašavanja unutrašnjih struktura (linearni sklopovi) koje u organskom smislu udahnjuju život (i izmenjeno značenje) oblicima u nastajanju (plastičkoj formi) kao tajanstvenih obrisa unutrašnje slike. Nesputani tokovi "spoljašnjih  struktura" obrazuju specifična polja više dominantnih ritmova, podjednako linearnim sistemom i tajanstvenom neizvesnošću učinka amorfnih površina. Time je  definisan postupak donekle kontrolisane organizacije (u smislu nastajanja i neizvensog završetka) "čistog sopstvenog simulakruma". Njegovu osnovu čine  područja magične zavodljivosti sopstvenom istinom sebe kao Slike sebe u univerzalnom ogledalu koje ne pravi razliku između lika-predstave kao realnosti i varljivog odraza-iluizije kao nećeg ne-objektivnog i objektivnog, ne-stvarnog i stvarnog. Formira se stanje magične neodređenosti kao zavoljivosti u "transcendentnim okolnostima", u neizvensostima nastajanja apstraktnih formi kao enigamatičnih "univerzalnih maglina". One se mogu shvatiti i kao red u haosu i uslovno, paradoksalni poredak u linearnom energetskom toku koji se prepoznaje u lebdećim, lelujajućim ostaciima u jednom treunutku postavljene mreže intragantnig značenja mogućeg. Njeno prisutvo označava univerzalnu (bez tačke početka i kote kraja, nedovršenu i izazivački nesavršenu) zagonetku formiranu tajanstevnom neodređenošću mnoštva u skrivenom Jednom uzbuđujućeg sveta nediskurzivnih znakova. Umesto opštosti značenja koja proizlaze iz realnosti neprijatne (dramatične) zbilje događaja/događanja, postavljen je i ostvaren cilj/namera da se spoljašnje "određeno mesto" kao izvesnost koja se ne dokazuje, potisne upravo insistiranjem na važnosti (kao vrdnosti koja se prepoznaje) one, tako provokativne neizvesnosti događanja sebe, na sopstevnom nespokoju koji nužno ne mora da postane i deo nespokoja drugih.

Sava Stepanov