Viola Berki (1932-2001) - Slike, grafike, crteži i ilustracije
ImageSUBOTICA. Savremena galerija Subotica predstavlja od 18. marta do 15. aprila 2016. stvaralaštvo mađarske umetnice Viole Berki (1932-2001). Izložbu čine slike, grafike, crteži i ilustracije koje pripadaju kolekciji Muzeja "Janoš Torma" u njenom rodnom gradu Kiškunhalašu (Mađarska) i iz nekoliko privatnih kolekcija. Kustosi izložbe su Miroslav Jovančić, kustos Savremene galerije Subotica i Aurel Sakal, direktor Muzeja Janoš Torma iz Kiškunhalaša.Image

Image

"Mi nećemo odustati od traženja. A kraj svih naših istraživanja biće kada stignemo na mesto odakle smo krenuli i spoznamo ga po prvi put."
T. S. Eliot, Četiri kvarteta

Ljudskoj prirodi primereno je da kontinuirano ispituje svoj odnos prema svetu u kojem živi. Nebrojeno mnoštvo najrazličitijih faktora je kroz istoriju čovečanstva delovalo u formiranju ovih odnosa, usmeravalo njihovu dinamiku i uvek se, čini mi se, u krajnjoj instanci, sve prelamalo i zauzimalo svoje mesto u jednoj tački, kroz biće čoveka. Viola Berki je svoj umetnički opus ostvarivala kroz formu preispitivanja sopstvenog mesta i uloge u ovoj dinamici. Njena bogata umetnička zaostavština, sačinjena od slika, crteža, grafika, keramike, kao i njenih radova na polju primenjenog slikarstva i ilustracije (čiji se jedan značajan deo danas čuva u Muzeju "Janoš Torma" u njenom rodnom gradu Kiškunhalašu), mislim da odslikava, pre svega, težnju umetnice da kroz proces umetničke akcije odgovori, barem približno, na pomenuta pitanja determinisanja pozicije ljudskog bića u ovim odnosima. Vizija umetnosti Viole Berki, kako je ja vidim, usmerena je ka rešavanju ovih pitanja.

U njen rad utkani su uticaji potekli iz raznorodnih umetničkih područja, posebno muzike i književnosti i to u sadržajnom, ali i u formalnom smislu. Njeno interesovanje za muziku datira iz detinjstva i posebno je važno za njen prefinjeni koloristički senzibilitet, dok se njena iskustva sa delima iz lepe književnosti prepoznaju u njenoj potrebi da u svoja dela inkorporira i verbalno-narativni segment u formi prizora-priče. Ovi uticaji, kao i interesovanje za nacionalnu istoriju, i u okviru nje, posebno za istoriju likovne umetnosti, te zanimanje za umetnost srednjeg veka i renesanse, neki su od ključnih pokretača stvaralaštva Viole Berki.

Kontinuirano traženje sopstvenog izraza, posebno u slici, u slučaju Viole Berki urodilo je plodom tokom šezdesetih godina, kada pronalazi toliko karakterističan, gotovo muzički ton-akord u slici. Muzikalnost ovih prizora deluje na posmatrača poput ljubavi na prvi pogled, prefinjeno, a ipak neumoljivo, posmatrač je uvučen u prostor slike i susreće se sa njenim bićem, kao i sa samom suštinom Viole Berki.

Sva je prilika da su uspomene iz detinjstva, bliski kontakti sa tradicionalnom muzikom i drugim umetničkim formama, kao i neprestano interesovanje za književnost, poveli Violu u pravcu naracije, ali i brižljivo razrađene čiste likovne zvučnosti. Ova detinja uspomena prerasla je u potrebu odrasle osobe, zrele umetnice koja u pravo vreme otkriva autentičan likovni jezik, na tragu kvatročenta i renesanse, sa upečatljivim, pažljivo orkestriranim koloritom koji zrači celom površinom slike i figurativnim kompozicijama sa mnoštvom likova koji tvore dinamiku prizora. Jezikom poput ovog koji sam pokušao da opišem Viola Berki je oblikovala jedan neobičan utopijski svet nestvaran u istoj meri u kojoj je i željen. Viola je tokom svoje umetničke karijere neprestano učila, a izvori na kojima je tražila inspiraciju ali i potvrdu za svoj umetnički angažman bili su veoma raznoliki. Čini mi se da je sa posebnom pažnjom izučavala persijske minijature i umetnost islama, i u njima otkrivala svet u onoj formi koja je i njoj bila bliska. Prisutnost minuciozno izrađenih filigranskih detalja na njenim radovima jasno to pokazuje. Njen slobodni duh stvarao je čudesne amalgame istočnjačkih minijatura, viteških podviga, biblijskih monumentalnih priča i likova njenih savremenika iz perioda hipi kulture. Viola je tako spajala sopstvenu, urođenu stvaralačku neposrednost sa stečenim akademskim znanjem i u toj interakciji kreirala je svoj svet, bajkoviti paralelni univerzum kao pandan ovom u kome živimo. Misli Orhana Pamuka, kada govori o svom romanu Zovem se Crveno, veoma lepo objašnjavaju ovu ideju: "Želeo sam da bude 'klasično delo', da ga čitav narod čita, da se u njemu svako pronađe, da se snažno doživi svirepost istorije, ali i lepota starog izgubljenog sveta."

Umetnička avantura Viole Berki svedočanstvo je o njenom sopstvenom identitetu, o traganju za njim, a opet, to je obraćanje čovečanstvu i svima nama koji ga danas sačinjavamo. Njena snažna i topla vizija govore nam veoma jasno o tome. Kao da se posmatramo u ogledalu i u njemu uspevamo da vidimo ne ono što de fakto jesmo, već ono što bismo mogli, ono što bi trebalo da budemo.

Miroslav Jovančić


Viola Berki (1932-2001). Pod jakim uticajem poznanstva sa umetnicima iz Sentandreje polako pronalazi sopstveni umetnički stil, koji svoj kranji izraz dobija oko 1963. godine. Njen umetnički stil je narativnog karaktera, delimično se oslanja na sopstvenu maštu, delimično na biblijske i istorijske likove i dešavanja. Slike iz rane faze njenog stvaralačkog opusa skrivaju u sebi bukolički osećaj, srodan slikama u stilu naive. Pod jakim uticajem istočne umetnosti, od 1970. godine slike postaju bremenite detaljima, poprimaju karakter crteža. Bajkovit, ilustrativni stil meša se sa prefinjenom ironijom i groteskom. Od kraja sedamdesetih izradila je veliki broj grafika sito štampom, a od  1981. godine kroz celu deceniju, radila je u tehnici bakropisa. Tokom svoje umetničke karijere naslikala je nekoliko slika na temu svog rodnog grada, Kiškunhalaša. 1996. godine poklonila je 136 radova Gradskoj samoupravi Kiškunhalaša, od kojih određeni broj izabranih dela čini ovu izložbu. Preminula je u Budimpešti 26. marta 2001. godine i sahranjena je na starom Reformatskom groblju u Kiškunhalašu. Veći deo njenog nasleđa se nalazi u institucijama njenog rodnog grada, u Muzeju Torma Janoš i Reformatskoj gimnaziji "Siladi Aron".