Jovana Reljić - Fotogrami
ImageSUBOTICA. Savremena galerija Subotica predstavlja od 31. marta do 13. aprila 2016. fotograme Jovane Reljić (1988, Subotica). Serija je nastajala od 2014. do 2016. godine, a sada nastavlja da živi kao master rad Jovane Reljić, studentkinje master programa novosadske Akademije umetnosti. Njeni fotogrami nastali su bez upotrebe fotoaparata, u uslovima potpuno zatamnjene prostorije i sporadičnih upliva svetlosti na foto-papir u boji.Image

Image

Jedno od nagradnih pitanja za mlade istoričare umetnosti ili kustose-novajlije moglo bi da bude: znate li šta je fotogram?

Bila sam otprilike baš to, kustoskinja tek stigla sa fakulteta i uverena u svoje prilično dobro poznavanje materije kojom ću se baviti, kada mi je to pitanje postavila Jovana Reljić. Par dana kasnije, htela je da mi pokaže svoje radove. Online, naravno. Sećam se crno-belih fotografija snimljenih iz voza kojim je putovala na studije u Novi Sad. Pomislila sam kako to nisu fotografije, već ilustracije Ruževičevih pesama: "ali onaj voz / koji vidim / (pred očima svoje duše) / pobunio se / napustio prugu / šine svetla / skretnice // ide preko zelenih livada / poljskim putevima preko lekovitog bilja / mahovine / vode / neba / oblaka / luka duge /.../ voz putuje / po srebrnim zelenim / mahovinastim / jastucima / kroz šumske proseke i proplanke / kroz šume / pravednika i nepravednika." Prizori iz voza kao slajdovi nekog drugačijeg i dalekog života.

Par godina kasnije, zamolila sam nju i Slavena Gabrića da razmisle o zajedničkoj izložbi. Ona, nedavno došla sa novosadske akademije (cum laude, znala sam još i tada da iza ovoga treba da se doda: razume se), već nagrađivana i zapažena, i on, davno prošao jednu od boljih londonskih akademija, dobrano nagrađivan i takođe zapažen. Različiti temperamenti, isti posvećeničkim radom i oduševljenjem za opažanje sveta koji nama, ne-fotografima, izmiče. Oboje pristaju, oboje radosni.

Par meseci kasnije, u našu idiličnu ideju nahrupiće realnost koja će svom snagom zahtevati da odustanemo od zanesenjačkih misli o zajedničkoj izložbi. Kao pravi stariji kolega, Slaven će predložiti da Jovana dobije priliku za "njen prvi solo, zaslužila ga je".

Gornji redovi su skica nastanka ove izložbe. U njoj nije, a mora da se nađe, Jovanina umetnička izjava: "Serija fotografija New Perspectives nastala je kao izraz mog bunta u odnosu na standardno poimanje kakva bi fotografija trebalo da bude, šta je to što fotografiju čini fotografijom, šta se sme, a šta ne u fotografiji. Biram da stečeno znanje o tome ostavim po strani i da težište prebacim na igru, koju smatram ozbiljnim procesom rada. Moje Nove perspektive i kolaži Hansa Arpa imaju nešto zajedničko, neumetničko: to je ’zakon slučaja’, gde umetničko stvaralaštvo više nije čvrsto u kontroli umetnika, već je umesto toga predato proizvoljnom donošenju odluka."

Sada se izložba zove (Ne)očekivano. Radovi su nastajali dok smo se dogovarali u vezi sa organizovanjem izložbe, čak dve cele godine! Ne govorimo više o novim perspektivama, već o (ne)očekivanim tragovima jedne snažne umetničke ideje. Odluka Jovane Reljić da ne interveniše u mediju koji je tako podatan upravo za intervenciju, za nametanje, u stvari je gest autentične umetničke ličnosti koja ne dopušta ometanje procesa nastanka rada, poštujući tako integritet medija, proširujući polje njegovog prožimanja sa stvarnošću.

Fotogrami Jovane Reljić su, u stvari, senke realnosti koja – zahvalna zbog poštovanja njenog trajanja i neuplitanja u njen tok – umetnicu nagrađuje jedinstvenim formama neverovatnog sklada. Veći ne bi bio postignut ni savršenom kontrolom oka, ruke i uma. Ovo je, ipak, sklad suštine.

Nela Tonković