Ana Vujović - Objekti
ImageBEOGRAD. Galerija Doma Omladine Beograd predstavlja od 31. maja do 12. juna 2016. objekte Ane Vujović. Diplomirala je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, smer slikarstvo. Upotrebom kombinacije multimedijalnog i digitalnog, rad Ane Vujović istražuje interakciju post-analognog društva sa digitalnim svetom i njegov odnos sa korenima tradicionalnog nasleđa.Image

Image

"Ako je pismeni čovek sa Zapada zaista zaintersovan za očuvanje najviših stvaralačkih aspekata civilizacije, on neće tražiti zaklon u kuli od slonovače žaleći zbog promene, već će skočiti u kovitlac električne tenologije i putem razumevanja određivati novo okruženje – pretvarajući kulu od slonovače  u kontrolni toranj." (M. Mekluan)

Odavno se vizuelna umetnost ne doživljava samo kao oblast ljudskog kreativnog delovanja koja operiše isklјučivo sa emocijama i estetskim kategorijama. Umetnost, kao i nauka, sprovodi iscrpna vizuelna istraživanja i analize, postavlja pitanja i iščitava različite odgovore, daje istinu, sopstvenu "umetničku istinu". Vizuelnu umetnost, danas, predstavlja skup pretpostavki, koncepata i metoda istraživanja i konstruisanja vizuelnih fenomena. Novi vizuelni fenomen koji se nalazi pred nama je Kanonatra Ane Vujović. Sam termin kanonatra izvedenica je autorke, sastavljena od dveju reči: prve kanon, koja referira na skup strogih ustaljenih pravila i obrazaca uspostavljenih tradicijom, kojom se umetnica bavi u okviru svoga istraživanja, i druge reči arhaičnog prizvuka natra, koja označava vrstu tkačkog razboja. Natra je takođe, izraziti element  praslovenske tradicije i u različitim krajevima Srbije različito je nazivana, dok je isključivo u zapadnoj Srbiji korišćena reč natra.

Sa posebnom posvećenošću, Ana Vujović započinje svoje istraživanje na polju tradicije, baveći se jednim od najznačajnijih elemenata primenjene umetnosti u domenu kulturnog nasleđa, ćilimom. Estetika ručno rađenog ćilima vezana je za tradiciju balkanskih naroda prikazanu kroz motive, forme i oblike narodnih ornamenata. Danas, pored višeg nivoa svesti o razumevanju značaja kulturne baštine, često možemo svedočiti i o pogrešnim interpretacijama, pa čak i vulgarizovanom glorifikovanju narodne tradicije u nepotrebnoj konzervatiznoj komparaciji sa savremenom vizuelnom umetnošću. Uprkos svim rizicima koje nameće osetljivost teme, Ana Vujović započinje svoje vizuelno istraživanje u polju trostruko omeđenom i definisanom: sa jedne strane - krutim kanonima tradicije koji diktiraju pravila i preciznost u izradi ornamenata ćilima; sa druge strane -  dragocenim ličnim emotivnim sećanjem na svoju baku kao čuvara kanona natre u sopstvenoj porodici, i sa treće strane - bremenom ksenofobičnog poistovećivanja kulturnog nasleđa sa patriotskim osećajem pripadnosti naciji. U takvo jedno osetljivo polje, definisano naukom, porodičnom istorijom i popularnim kvazi-patriotizmom, Ana Vujović smelo uvodi glič (glitch) , poigravajući se kanonima tradicije i njenim "analognim" jezikom, suprostavljajući mu jezik digitalnih medija, kvareći i deformišući očekivani tradicionalni image.

U značenjskoj i vrednosnoj strukturi ovakvog umetničkog delovanja nalazi se gotovo avangardni, čak  prevratnički potencijal. Umetnički radovi, nastali na ovakav način, izazivaju "sukob oka i svesti" i iziskuju sveobuhvatno intelektualno promišljanje. Istražujući vizuelno značenje, u ovim radovima, iščitavamo različite procese. Uvođenje novine u polje tradicije i estetsko modifikovanje, kao posledice uticaja digitalnog elementa su procesi kroz koje se filtrira ideja autorke i njen vizuelni obris. Efekti koji podsećaju na optičku umetnost kod gledaoca stvaraju različite psihološke vizuelne efekte i reakcije, kroz prisutne deformacije objekata. Ovakav analitički pristup umetnika, primorava posmatrača da se zapita da li se na ovaj način gradi "antiumetnost" da bi se uspostavili novi kanoni. I ko gradi "antiumetnost"? Ko pravi grešku? Nalazimo da grešku ne pravi ljudsko biće, čvsto se pridržavajući kanona. Grešku pravi mašina tj. moderna digitalna tehnologija, a umetnica takav princip greške nastale posredstvom savremene tehnologije simulira u tradionalnom analognom mediju.

Vizuelna i metaforička celina ciklusa Kanonatra nastaje kao skup više, podjednako važnih elemenata, kao što su tehnika rada, korišćeni materijali, kolorit i tekstura samih materijala. Materijalima kao što su vuna, tuš, papir, karton, grundirane metalne ploče, plastika, u svojstvu organskog "analognog" sredstva, predstvaljene su sintetičke vizuelne forme. Pojmovima iz digitalnog glosara (pixel, RGB) možemo opisati sirovi plastični digitalni sistem boja iz ciklusa Kanonatra.

Radeći na ovoj ideji više od tri godine, razvijajući je i menjajući, Ana Vujović je svoje umetničko promišljanje bazirala na otvorenoj kritici hipokrizije društva, kritici dehumanizacije socijalnog okruženja i kritici deformisanih vrednosti koje upkros tehnološkom iskoraku i napretku, civilizaciju vraćaju korak u nazad. Grupa radova u okviru ciklusa Kanonatra otvara dijalog, analizirajući odnose u okviru dva različita vizuelna jezika, stavljajući u fokus pitanja manipulacije i deformacije u okviru društvenih i socijalnih tema. Kroz motiv deformisanog ornamenta, dat je vizuelni komentar na iskrivljen sitem vrednosti i surovost tribalizovanog društva u kome živimo. Ideja vizuelnog fenomena Kanonatra je estetizacija, koja je predstavljena kao jedna moguća verzija sadašnjice.

Slađana Petrović Varagić,
istoričarka umetnosti