Janoš Tarko - Digitalne grafike
ImageNOVI SAD. Mali likovni salon Kulturnog centra Novog Sada predstavlja od 6. do 18. juna 2016. digitalne grafike Tarko Janoša (1980, Novi Sad). Diplomirao je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu na odseku za grafiku, u klasi profesora Milana Stanojeva.Image

Image

Serija (digitalnih) crteža i slika "Ironeske" Janoša Tarka može se videti kao simptom i/li simbol savremene komunikacije i kulture. Ironija, koja se krije iza igre rečima u naslovu izložbe, u najširem smislu predstavlјa stilsku figuru kojom se prenosi određeno značenje. Proširivanjem fokusa teorije od retorike i književnosti na umetnost i medije, stilska figura ironije postaje vidlјiva i u delima koja komuniciraju likovnim elementima umesto rečima. Proširivanjem studija komunikacije, postaje evidentno da se ironično značenje ne prenosi samim rečima nego intonacijom, gestovima, pogledom i ostalim elementima govora tela. Ali kako su oni vidlјivi u delima vizuelne umetnosti?

Imajući u vidu da je ironija semantički kompleksan proces koji zavisi od odnosa ironičara (umetnika), interpretatora (gledaoca) i kulturnog konteksta u kojem se odvija recepcija umetničkog dela, za savremene vidove ironije nije od presudne važnosti tip umetničkog dela, to jest da li je on vizuelni ili književni. Ono što jeste presudno je kritički odnos i prisustvo ironije u poziciji subjekata (umetnika i gledaoca) umetničkog diskursa u odnosu na posmatrani problem. Iz takve kritičke pozicioniranosti, umetnik može da se izrazi cinično, sarkastično, satirično, nihilistički (da pomenemo samo neke aspekte ironije) i da gledalac prepozna njegovu nameru i iščita poruku koju prenosi umetničko delo.

Ironiju, kako ističe Linda Hutcheon, karakteriše "nočekivana dvojna evokacija i afekta i posrednistva - ili, i emocije i politike" (Irony, Nostalgia and the Postmodern, 1998). Uz masovne medije i popularnu kulturu, ironija je okupirala i počela da dominira savremenom komunikacijom, kao najzastuplјeniji vid kritičnosti. U radovima Janoša Tarka, ona se očitava kroz kontraste komplementarnih i toplo-hladnih boja, adresirajući pitanja pluralnih identiteta, kroz naracije koje su pune lažnih osmeha, mnoštva očiju/lica, novca, simbola nacionalnih identiteta i selebritija. "Ironeske" uklјučuju i odnos prema školama, vestima i "fitnesizam" kulturi/religiji/stilu života.

U Tarkovim radovima nalazimo i metafikcionalni momenat karakterističan za postmodernu umetnost, to jest momenat u kojem umetnik jasno stavlјa do znanja da je on taj koji stvara delo i prenosi poruku. Metafikcija je izrazito prisutna kod postmodernih autora jer oni stvaraju posle "smrti autora", kritički i samo-ironično pristupajući svojoj praksi. Ali "Ironeske" su i nešto više od toga. Osim što ovaj neologizam podseća na "groteske" i "burleske" čije elemente možemo videti u Tarkovim radovima, iz njega se može izvesti i pridev "ironeskno", koji ne bi bio isto što i "ironično", nego bi označavao, poput termina "romaneskno", sve ono što je u duhu ironije, gde se ironija postavlјa kao obeležje duha savremenog doba. U istoj meri u kojoj su freske svojevremeno bile vizuelno komuniciranje kanona, ironeske skreću pažnju na to da je ironija stekla ili je blizu toga da stekne status kanona u savremenoj vizuelnoj umetnosti.

Sonja Jankov