Slavko Živanović - Skulpture
ImageZRENJANIN. Narodni muzej Zrenjanin predstavlja od 22. jula do 15. avgusta 2016. skulpture Slavka Živanovića (1961, Perlez). Završio Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu, smer vajarstvo, kod prof. Aleksandra Zarina i prof. Nikole Koke Jankovića. Na postdiplomskim studijama pod mentorstvom prof. Vladimira Komada i prof. Zdravka Joksimovića. Dobitnik je prve nagrade prošlogodišnjeg Likovnog salona 30 x 30, organizovanog od strane Kulturnog centra Zrenjanina.Image

Image

Umetnička biografija Slavka Živanovića pokazuje neprekinutu nit razvojne linije, zrenja i usavršavanja, sa značajnim prelomnim momentima poslednje dekade 20. i prve dekade 21. veka, od pouka glavnog i osnovnog mentora akademika Nikole Koke Jankovića, vrhunskog portretiste i vajara klasičnog skulptoralnog estetskog ustrojstva, do uzleta kod malađeg kolege Joksimovića, stvaraoca širokog konceptualnog opsega, zagovornika neklasičnih materijala i postminimalizma u idejnom profilisanju stvaralačkog horizonta. Upravo na ovim uporištima – suprotnostima i tenzijama jedne starije, autoritativne škole i analognog, pozitivnog nasleđa i eksperimentu sklone otvorene ka fenomenu Gesamtkunstwerk-a sa brojnim zagovornicima u mladoj akademiji Novog Sada, uopšte u umetničkim praksama u Vojvodini u pomenutim dekadama – sadeven je ključ dihotomija Živanovićevog poimanja skulpture i trodimenzionalnog stvaranja uopšte, u velikom rasponu medijske i tehnološke specifičnosti, kakvih je bilo, od čuvene modelarske kolonije u glini – terakoti – Terra, do veoma profilisane kolonije stakla iz Pančeva. Nezavisno od toga, Živanović nije čekao da se lično osvedoči radom u pomenutim simpozijumima, već je kroz linije angažovanja u različitim izvođačkim zadacima – do sticanja iskustva u konzervaciji skulpture, putem određenih prečica ipak bio u kompletnoj formi neophodnoj za ulazak u pojedine stvaralačke i tehnološke avanture.

U središtu njegovog interesovanja nije bila samo očekivana figuralna orijentacija, već i kult telesnosti i otelotvorenja, što je uključivalo i "Redi-mejd" elemente, i to u najizvornijem smislu čuvenog ključnog ostvarenja Marsela Dišana iz 1913. godine sa postamentom i šamlicom u belom i točkom i hvatom guvernala bicikla. Ovaj kultni rad pokazao se u dubljoj vezi izmađu stare vajarske estetike i novih antiumetničkih principa, upravo po vertikali odnosa postament – šamlica – biciklistički točak.

U talasu izmene vajarskih koncepata – posle minimalizma, posle skoro sto godina, arsenal redi-mejda je ponovo ušao na velika vrata, ali sa mnogo većom diversifikacijom repertoara materijala i tehnoloških posebnosti. Živanović je neposredno po okončanju studija inspirisan skulpturama i prostornim proizvodima koje su iznedrili umetnički pravci italijanskog i ruskog futurizma, našao oslonce i podsticaje u vršnim kreacijama "fiori futuristici" i objektima Arhipenka, Rodčenka i drugih, ali to uopšte nije bio omaž tim uzorima, niti puko oslikavanje određenih obrazaca, kao umetnost memorije postmodernih koncepcija, već samo postupaonica u nastojanjima da se kroz više eksperimentalnih linija ovaploti istinska sinteza.

Veći deo njegovih ostvarenja, sledstveno, nosi obeležja fuzije određenih tehnoloških procedura i izbora materijala, od kojih su samo neki uslovno klasični, kao drvo, metal, kamen, ili atipični, koža staklo, papir; u tim kombinacijama efekat kriptomorfizma nije isključen, tako da ni izvorna obojenost materijala ne prevladava dominantnu strukturu oformljene telesnosti. Veoma često u njegovom radu ističu se linearne stukture, industrijski rabici od žice ili pak delovi linearnog izražajnog arsenala, pneumatski oblici od gume, u tenziji izmađu lakih i teških materijala, sa osnovnim pravilom da ono što dominira ima funkciju nosioca estetski odabrane ideje. Ta kavalkada ideja i prostornih koncepata uglavnom je ugrađena u glavne primere Živanovićeve aktuelne produkcije, gde se sve više uočava briga da se u estetskom okruženju i ravnoteži kreira u punom zamahu kult te "nove telesnosti".

Dušan Đokić,
slikar i likovni kritičar