Danilo Vuksanović - Izložba laureata Somborskog salona
ImageSOMBOR. Galerija Kulturnog centra "Laza Kostić" predstavlja od 2. do 20. avgusta 2016. slike Danila Vuksanovića (1973, Sombor). Izložba je upriličena u svojstvu laureata Somborskog salona. Diplomirao je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, smer grafika. Na istoj Akademiji je magistrirao crtež.Image

Image

Od postakademijskih početaka na samoj razmeđi vekova pa sve do danas, slikar Danilo Vuksanović posvećenički, skladno i logično razvija svoju slikarsku umetnost. U tom procesu postulat njegovog pristupa slici jeste svesno forsiranje primarnog dejstva likovnih elemenata i ostvarenje autentične pikturalnosti. Insistiranje na pikturalno-plastičkoj autonomnosti dela ima svoje specifikume: u ovom opusu slika je plod integralnog saznavanja i interpretiranja sveta. Kao o retko kome iz njegove generacije, o Danilu Vuksanoviću je moguće govoriti kao o slikaru-intelektualcu, o stvaraocu koji insistira na postmodernističkom karakteru i značaju sadržaja u svojim slikama. Pri tome, sadržaj u slici nikada nije plod puke potrebe za deskriptivnom naracijom, već se ovde radi o narativu-tezi, o nastojanju da se određene teme sublimno slikovno i likovno konceptualizuju, problematizuju, filozofiraju...

Predstavljajući se samostalnom izložbom u svojstvu prošlogodišnjeg laureata Somborskog salona, Vuksanović je odabrao slike iz četiri ciklusa. Impresum (2013-2014), Assistenza - Majska skupština Pavla Simića (2015) i Plavi krug - Sentandreja (2015) koji su definisani tipičnim postmodernističkim postupkom novog čitanja, sagledavanja i tumačenja sadržaja iz prošlosti; dok ciklus Revizija (2014) ima obeležja modernističog projekta u kojem Vuksanović brine o "higijeni" slike kao umetničkog  projekta, o autentičnosti njenog bića i smisla u doba dominacije tehnoloških medija. Danilo Vuksanović je slikar intelektualac koji je odista senzibiliziran na impulse savremenog sveta i koji veoma pažljivo odabira svoja tematska opredelenja. U opredeljivanju on se veoma često oslanja na dela slavnih predhodnika te u svojoj slici citira i reinterpretira značajna umetnička dela iz naše istorije umetnosti (Pavle Simić, Majska skupština; Paja Jovanović, Seoba Srba; u ranijim ostvarenjima Đura Jakšić, Ustanak Crnogoraca i dr), "komunicira" sa nekadašnjim umetničkim senzibilitetima, sa duhom prošlih vremena... Dakako, ovde se nikako ne radi o bezrazložnoj manipulaciji. Vuksanovićevi porivi su seriozni i usmereni su ka raspravljanju, filozifiranju i traganju za suštinskim spoznavanjem pozicije savremenog čoveka u aktuelnom trenutku. Svoje teme umetnik zapaža i prepoznaje u aktuelnom društvu ali uvek u sklopu ukupnih dijalektičkih zbivanja i tokova. Zbog toga je povodom Vuksanovićeve umetnosti primenjiva misao italijanskog teoretičara Mauricija Kalvezija po kojoj "ikonografija preuzeta iz prošlosti prisluškuje različito vreme koje je anahronističko u odnosu na ritam našeg vremena ali sinkretističko u odnosu na naš kontemplativni duh". To i takvo  bavljenje  događajima iz prošlosti, danas je odista osnovano, ono Vuksanovićevom delu daje prizvuk aktuelnosti i angažovanosti. Teme pisma (Impresum), ustanovljenja Vojvodine (Assistenza - Majska skupština, 1948) i seoba (Plavi krug-Sendtandreja) itekako su aktuelne unutar nedovršenih sistemskih tranzicijskih procesa i neusklađenih odnosa u ex-jugoslovenskim razmerama. Uostalom, sve se to potvrđuje u događajima poput skorašnje pobune protiv ćirilice u Hrvatskoj, raspravama o još uvek nedefinisanoj političkoj poziciji Vojvodine unutar Srbije, te globalnim migracijskim kretanjima koje destabilizuju odnose u aktuelnoj svetskoj politici...

Po Etjenu Surio slikarstvo izrazito naglašenog sadržinskog dejstva i značenja mora imati adekvatnu plastičku autentičnost. I u tom smislu Vuksanović je suveren: on iznalazi uverljiv i dosledno struktuiran način pikturalnog saopštavanja. Sve je zasnovano na autentičnom dejstvu likovnih elemenata – linije, boje, materije... Uz to, Vuksanovićev postupak je izrazito ekspresionistički, često čak eruptivan jer je sve zasnovano na duboko ličnom doživljaju sveta i sveta slike. Na našoj umetničkoj sceni on je izgradio jedan prepoznatljiv personalni izraz, iako u stvaralačkom kontinuitetu veoma često menja tematska pa čak i plastička interesovanja i opredeljenja. Pomenuti intelektualizam ovom umetniku omogućava racionalističku kontrolu nad postupkom slikanja – njegove slike su pažljivo struktuirane. Zasebna tematska opredeljenja, međutim, odvode ga ka traženju adekvatnih postupaka. Tako su slike sa ove izložbe obeležene integrisanim kolažnim i ansamblažnim postupkom. Ti kolažni fragmenti u slikama iz ciklusa Assistenza - Majska skupština Pavla Simića i  Plavi krug – Sentandreja, te aplicirane knjige na platnima slika iz  ciklusa Impresum itekako pojačavaju uverljivost i efektnost sadržaja. No, slikarska obrada tih apliciranih detalja, jedna sasvim slobodna, razigrana i ekspresionistička pikturalizacija čini da se umetnikova osećajnost u slici reifikuje, da se posmatraču učini stvarnom, postojećom, opipljivom...

Očigledno je da ovom izložbom slikar Danilo Vuksanović demonstrira svoju umetničku zrelost. O toj zrelosti svedoči i umetnički projekat Revizija, realizovan avgusta 2014. godine, tokom višednevne slikarske akcije u novosadskoj Fabrici, prostoru namenjenom kreativnim akcijama i prezentativnim manifestacijama. Tom prilikom Danilo Vuksanović je oslikavao fragmente zidova, sanduke, rashodovane drvene ploče, stakla, knjige... Tako je nastao niz crno-belih objekata, ansamblaža, kombinovanih slika, fotografija. Celokupnu akciju je snimao fotograf Vladimir Zubac a njegovi dokumentarni fotosi postali su deo jedinstvene (izložbene) celine – prezentovane u Fabrici. Tokom  realizacije ovog projekta svoj slikarski gest Vuksanović je transponovao u drugačije konceptualno stanje te je fokus sa slike/slikarstva "prebacio" na samu slikarsku akciju, na čin kojim je ostvarena kompleksna prostorna instalacija. Zbog toga, kako to konstatuje Ratomir Kulić, "rad u Fabrici jeste jedina umetnička istina tog rada." No, to pikturalno zadiranje u nepatvorenu životnu situaciju, u neuobičajeno kontekstualno stanje, čini Vuksanovićeve slikarske zapise i ostvarenja stvarnosnim artefaktima kojima se funkcionalizuje slika/slikarstvo/umetnost kao autentični fenomen svakodnevnog života. Očigledno, slikaru Danilu Vuksanoviću jedan ovakav projekat je bio potreban da bi profilozofirao autentičnost bića slike, da bi proverio vlastitu poziciju u svetu umetnosti, da bi odredio poziciju sopstvenog slikarstva u vremenu dominacije tehnološko-kompjuterske ikonosfere i njenog dejstva... Zbog toga Danila Vuksanovića moramo poštovati kao autentičnog umetnika koji odvažno i autoritativno odmerava i manifestuje duh sveta i vremena u kome živimo.

Sava Stepanov