Ljubomir Vučinić - Slike i crteži u Galeriji Rajka Mamuzića
ImageNOVI SAD. Galerija likovne umetnosti Poklon zbirka Rajka Mamzizća predstavlja od 23. oktobra do 10. novembra 2016. slike i crteže Ljubomira Vučinića (1956). Na Akademiji umetnosti u Novom Sadu završio je osnovne i magistarske studije grafike. Od 2005. godine na istoj instituciji u zvanju vanrednog profesora za oblast crtež. "Slikarev priziv baroka nije nasilan i nelogičan jer proističe iz njegovog postupka slikanja, iz potrebe da se ostvari estetika pikturalnog obilja." (Sava Stepanov)Image

Image

Na novim slikama Ljubomira Vučinića sve je u zamahu; dominiraju dinamična gestualnost, intenzivne boje i uzbudljiv kolorit, vibratno pulsiranje materije... Površina slike je "puna", bogata,  uzbudljiva, povrh svega taktilna. Na prvi pogled te slike su usmerene ka aktiviranju posmatračevih emocija izazvanih aktuelnim zbivanjima... No, umetnikovi rani crteži iz osamdesetih godina proteklog veka (ponovo prezentovani na ovoj izložbi) upozoravaju nas da je taj ekspresionistički senzibilitet već elaboriran u Vučinićevom opusu, te da ga je iz današnje vizure moguće prepoznati kao svojevrsnu inicijativu za nastajanje ciklusa slika prezentovanih u Galeriji savremene likovne umetnosti – poklon zbirci Rajko Mamuzić, oktobra 2016-te. Kako mi danas živimo u okruženju globalne nesigurnosti i neemocionalnosti – te Vučinićeve ekspresionističke ambicije su znatno ozbiljnije: on prevazilazi vlastitu subjektivističku uzbuđenost nastojeći da svesno ovlada slikom i svim njenim karakteristikama – kako bi autentičnim ekspresionističkim načinom dosegao pikturalnu dinamiku koja je "usaglašena" sa modelom današnjeg sveta. A u tom svetu, svedoci smo, bez obzira na sve čovekove progresivne domete, stvari se (pre)često otimaju kontroli te zbog toga dolazi do brojnih turbulentnih zbivanja, do čovekove napetosti, anksioznosti, alijenacije, nesigurnosti... U takvim okolnostima slikar Ljubomir Vučinić ostvaruje jedno potentno slikarstvo apstrakcije, do slike koja funkcioniše svojom plastičkom i duhovnom ukupnošću, te oslobođenom pikturalnom energijom i snažnom estetskom napomenom sa "isceliteljskim" dejstvom.

U Vučinićevoj apstrakciji ispoljena je svest o temeljnim karakteristikama estetike i filozofije slike, o novom položaju i smislu slikarstva koje je, u sistemu aktuelne globalne vizuelnosti, valjda još jedino sposobno da zadovolji humanitatis principia artis,  te da nam predoči moguć modus življenja i delanja. Jasno je da je ovaj ciklus slika konfrontiran aktuelnim i prevladavajućim informacijskim slikama koje nas uveravaju u realnost, ali i u virtuelni karakter sveta na čiju se brutalnost, sve nemoćniji - navikavamo. Svojim novim slikama Ljubomir Vučinić ne želi da podupre ovovremensku instantnu vizuelnost karakterističnu za duh tehnologizirane "ikonosfere" u kojoj egzistiramo tokom ovih još uvek uvodnih decenija XXI veka. Umetnik bi da sačuva zasebnost slike/slikarstva koje poseduje vlastitu ontologiju i filozofiju, estetiku i etiku, što ga promoviše u spontanog nastavljača nekih stavova iz dalje i bliže istorije slikarstva – prvenstveno barokno bogate i dinamične  kompozicije; Moneovih pozno impresionističkih i skoro apstraktnih kompozicija inspirisanih lokvanjima iz jezera na umetnikovom imanju u Živerniju; reskošću najrazličitijih ekspresionizama karakterističnih u umetnosti proteklog XX veka od nordijskog ekspresionističkog obrasca jednog Noldea s početka tog stoleća, preko nemačkih ekspresionističkih koncepata Kirhnera i Šmit-Rotlufa iz vremena Velikog rata, pa sve do konjovićevskog slikarstva "gesta i akcije" iz sedamdesetih godina i subjektivistički oslobođenog (neo)ekspresionizma postmodernističke "nove slike" iz umetnosti osamdesetih u kojoj je i sam bio zapaženi akter... Ta korelacija najnovijih slika iz Vučinićeve radionice sa uglednim primerima iz istorije slikarstva, upućuje nas na činjenicu da ovaj umetnik današnjem svetu pristupa kompleksnom likovnom mišlju, sublimno i sintetički, kako bi u svojoj slici dosegao duh vremena još uvek aktuelne prekretnice vekova, u kojoj sam deluje tokom čitavog dosadašnjeg svog stvaralaštva od početka osamdesetih godina prošlog stoleća do danas. U tom smislu, treba posmatrati i jednu neuobičajenost na ovoj izložbi u Galeriji savremene likovne umetnosti – poklon zbirke Rajko Mamuzić. Naime, Vučinić je jednu svoju sliku uneo u galerijsko-muzejsku stalnu postavku među dela jugoslovenskih umetnika XX veka (Edo Murtić, Petar Omčikus, Boško Petrović...) naglašavajući i proveravajući svoju svest o pripadništvu kontinuitetnom procesu u našoj umetnosti, o čemu uostalom govori i napomena u naslovu izložbe o savremenosti i vanvremenosti (Contemporary – Atemporal).

Vučinićevo shvatanje našeg doba zasnovano je na uočenom stanju kontradiktornosti. U njegovoj slici sve je zasnovano na ritmovanim konfrontacijama bojenih fleka, na promenama pravca rasprostiranja bojenih masa, na neočekivanoj i neuobičajenoj komplementarnosti, na različito usmeravanim i sukobljavanim potezima, na zanemarenim kompozicionim postavkama... Zbog toga je Vučinić u ovoj apstrakciji ostvario određenu delotvornu dihotomnost, sretno iznalazeći delotvorne relacije sa baroknim slikarstvom i džez muzikom. Ta neočekivana veza sa dve vrste umetnosti (likovna umetnost, muzika) iz dve različite vremenske epohe, u ovom slučaju  ima smisla – jer odslikava vreme u kome živimo, odista prepuno kontroverzi.

Slikarev priziv baroka nije nasilan i nelogičan jer proističe iz njegovog postupka slikanja, iz potrebe da se ostvari estetika pikturalnog obilja, da se naglase odnosi svetla i tame, da se snažnom gestikulacijom i dinamikom pokreta ostvari dramatika, das se dospe do svojevrsne patetike. Te osobenosti su, na svoj način, imanentne baroknom slikarstvu iz vremena kraja XVII i prve polovine XVIII veka. Taj istorijski period je moguće uporediti sa našim današnjim svetom – jer je to doba napretka nauke (matematika, astronoimija, fizika) koja tada otkriva da je svet veći i raznovrsniji nego što se do tada zamišljalo. Nastupilo je vreme promena i dinamizma, tako različitog od mirnoće renesanse i nesigurnosti manirizma, što se itekako odrazilo u slikarstvu... S druge strane bliskost Vučinićevog slikarskog koncepta sa džezom, vidljiva je u aproprijaciji i primeni osnovnih muzičkih postupaka (sinkopa, vibrato, karakterističan takt 4/4, improvizacija, varijacija, ritmička struktura) u vlastitoj pikturalnoj koncepciji. Brze i permanentne promene, smenjivanje brojnih karakterističnih elemenata u džez kompozicijama, imaju svoj ekvivalent u Vučinićevoj slici. Inspirisan fenomenom džeza slikar je dospeo do hromatskih i ritmičkih inprovizacija, do zasebne vibrantnosti svakog bojenog polja, do razigranih kompozicijskih rešenja.

Takođe, očigledno je da su Ljubomiru Vučiniću, prilikom slikanja ove ekspresionističke serije velikih slika, odista godile reminiscencije na primere iz istorije umetnosti. Zapravo, svoje intuitivne reakcije na iskustva predhodnika iz različitih perioda svetske istorije Vučinić je – na ovaj ili onaj način – primerio situacijama našeg današnjeg sveta. U tim i takvim okolnostima njegova ekspresionistička i apstrakcijska slika ispoljava jednu zasebnu osećajnost, jedan umetnički personalitet i jedno osbeno viđenje sveta slike.  Određenu specifičnost predstavlja i utisak da u ovim slikama koncipiranim i realizovanim na pricipima apstrakcijske oslobođenosti od motiva - postoji čudna prizornost koja izmiče razložnoj definiciji. Ovde se  niikako ne radi o mimetičkoj interpretaciji viđene stvarnosti. Taj nedefinisan utisak o prizoru egzistira na nivou svojevrsne asocijacije u dobro organizovanoj slici prostora te vizuelno-likovnim sklopovima bliskim predstavama prirode. Tačnije, umetnik do prizora nije dospeo planski, koncepcijski, još manje uobičajenim postupkom redukcije viđenog sveta na putu ka apstrakciji... Utisak prizornosti oformila je slika sama; ona je proistekla iz njene plastičke strukture, iz rasporeda bojenih formi, iz odnosa kontrastnih partija, iz gestualne linearnosti, iz autentične slikarske estetike, etike i kulture; samosazdan je dinamičnim, zbirnim i kružnim kretanjem svih učestvujućih likovnih elemenata. A upravo je ta Vučinićeva pikturalna dinamika prizvala ideju dijalektičkog ustrojstva sveta, pretvarajući sliku u mogući modus vivendi, u sugestivni model čovekove egzistencije danas i ovde.

Sava Stepanov