Svetlana Jevtić - Crteži
ImageLikovni salon Kulturnog centra, Novi Sad. Mart 2007.
Svetlana Jevtić je slikar crteža. Tako, crno nije uvek nedostatak svetla, već je i odraz apsolutnog prisustva materije. Različiti nivoi sivog učestvuju u bojenju atmosfere. Belo jeste svetlost, ali i ključ izlaza iz "zatočeništva" ograničavajućeg prostora.



Svetlana Jevtić je slikar crteža.

Često je boja, kao sredstvo izraza u likovnoj umetnosti, pripisivana odrazu emocionalnog sloja ličnosti umetnika, dok je crtež tretiran kao racionalna komponenta što učvršćuje arhitekturu slike, vezujući se tako za misaoni tok stvaraoca. U njenim radovima ova stereotipija ne opstaje. Akordi valerskih odnosa njenih kompozicija imaju izražajno bogatstvo potpunog kolorističkog spektra. Za nju je crtež samostalno i samodovoljno polje, na kojem se može izneti ne samo stav umetnika, već je on u celosti odraz najosetljivijih emotivnih stanja i raspoloženja.

Tako, crno nije uvek nedostatak svetla, već je i odraz apsolutnog prisustva materije. Različiti nivoi sivog učestvuju u bojenju atmosfere. Belo jeste svetlost, ali i ključ izlaza iz «zatočeništva» ograničavajućeg prostora.

Sadržaj umetnosti Svetlane Jevtić opredmećuje se kroz shvatanje i odnos prema problemu PROSTORA. Građenje prostora na slici je kontrolisano prostiranje (vođenje) SVETLOSTI.

Pripovedanje o prostoru počinje iz fizičkog središta papira, a moglo bi da potraje u nedogled da nije stvarnih granica formata. Uprkos čvrstoj arhitektonici, ove poetične etide prostora čas se otvaraju pred nama kao tajanstvene odaje izlomljenih ogledala u kojima isijava prigušena svetlost blago zaljuljanih zastora, čas se uzdižu pred nama kao stepenasti, vekovima zidani i isto toliko napušteni grad.

Konstrukcija prostora na ovim crtežima nije homogena. To je prostor sa pukotinama, sakralizovan i uzvišen prostor, sa mestima u kojima prepoznajemo postojanje metafizičkih zakona po kojima je uređen sadržaj. Takav prostor je neuslovljen svojim referentom, već je u službi ekspresije unutrašnjeg sadržaja ličnosti umetnika. Njegovo likovno tumačenje uvek je u sprezi sa prepoznavanjem odnosa koji umetnik uspostavlja prema osvetljenju i perspektivi. U crtežima Svetlane Jevtić nameće se, kao prvi utisak, prisustvo iluzionističke perspektive, međutim, njen model građenja prostora složeniji je, a po nekim važnim karakteristikama ulazi u red oblikovanja simboličkog teksta, srodno inverznoj perspektivi, koja je pre simbol nego li iluzija.

Radi se o nešto složenijem pristupu perspektivi, u kojem je svesno izostavljena naturalistička uslovljenost rakursa i predstave. Kao posledica se javlja bitno veća sloboda i neuslovljenost motivom, dok smene svetla i senke stvara neočekivane ritmove.

Tako se u procesu građenja prostora pojavljuju arhitekturalne linije koje više uvažavaju značenjski sloj dela od naturalističkog ili iluzionističkog predstavljanja prizora. U tom smislu, deformacija objekata i prostora nije uzrokovana nekontrolisanom ekspresijom, već je u ovim radovima podređena isticanju centralnih i važnih mesta u predstavi.

Crtež, kao što je napred navedeno, može biti skica, zabeleška i gotov rad, ali kao u retkim delima, u radovima Svetlane Jevtić ova disciplina nastavlja da proživljava svoju punu afirmaciju.

Ljubiša Simović


Svetlana Jevtić je rođena 1970. godine u Kraljevu. Školu za industrijsko oblikovanje završila je 1989. godine u Beogradu. Na Višoj školi likovnih i primenjenih umetnosti u Beogradu diplomirala je 1991. godine. Školu Ecole Nationale Superieure des Beaux-Arts upisuje 1992. godine u Parizu. Studije završava 1998. godine, a u Parizu provodi još godinu dana na postdiplomskim studijama. Član je ULUS-a od 2002. godine. Izlagala je na niz kolektivnih izložbi, a dvanaest puta samostalmo i to u Beogradu, Kraljevu, Parizu, Bordou i Novom Sadu.