Doru Bosiok - Retrospektivna izložba
ImagePANČEVO. Galerija savremene umetnosti Kulturnog centra Pančeva predstavlja od 3 do 13. aprila 2017. retrospektivnu izložbu Doru Bosioka (1950, Nikolinci). Diplomirao je na grafičkom odseku Akademije lepih umetnosti u Bukureštu. Postdiplomsku specijalizaciju, kao stipendista francuske vlade, koristi za boravak u Parizu. Viš puta nagrađivan za svoj umetnički rad.Image

Image

Kažu da u umetnosti postoji nekoliko večitih tema, kao što u tajnim naukama geometrije postoji samo nekoliko geometrijskih tela, kugla, piramida i kupa, ili kao što u snovima svakog mladog čoveka postoji onaj trenutak kada zakoračuje u prazan prostor i njegova krila ga uznose u plavetnilo neba, taj san o letenju jeste večna tema mladosti, postoji u svakom čoveku i san o uspinjanju na vrh planinskog masiva, naporan hod uz strmu liticu koji ljudsku dušu ispunjava lepotom pogleda koji se pruža sa tih velikih visina na daleke predele koji se prostiru pod nogama pobednika, taj sanje san pobednika u koji je ugrađena sva plemenitost divlje ljudske prirode, zar čovek nema uvek neku neobjašnjivu potrebu da se sagne i da iz zemljinog tela skine neku travku, nežnog osušenog izgleda, ili mali planinski svet, koga će poneti u neke druge predele kao dokaz da je njegovo uspinjanje bilo uspešno, i da je pogled bio jasan do najvećih daljina, možda i najdaljih koje je bilo koje ljudsko oko ugledalo, ta travka jeste nešto što kod čoveka stvara iluziju da će sem dalekih prostora poneti sa sobom i nešto što pripada onom vremenu, vremenu sna, u kome je ostvarilo svoju pobedu, pod njegovim nogama odronjava se kamen koji je na planinskim vrhovima uznet snagom tvorca u dalekom beznađu vremena, koga nisu donele ptice, niti orkanski vetrovi izazvani kosmičkim burama, dok je zemlja bila nezaštićena kosmička kugla, odronjava se kamen i čuje se jeka njegovog pada, postoji neka unutrašnja potreba u čoveku za putovanjem, kaže se da je to sećanje na dolazak, ima nečega od prirode pauka u putovanjima, razapinje se mreža vremena kroz putovanje pogleda između oblaka, planinskih vrhova i drugih ljudskih tela, nije li možda sve ono što je suđeno čoveku samo jedan oblik putovanja, jedna nit u kosmičkim prostorima, jedna tanana linija koja docrtava ono što je bilo nekad oko one travke, ili malog plavetnog cveta koga smo sa vrhova našeg života poneli u malom džepu ogrtača kao znamenje, i nije li upravo linija izmišljena da bi se taj svet koga ne možemo staviti u taj mali džep mogao u našim snovima u celosti obnoviti, kao slika u ogledalu koja se ne bi dala lako izbrisati, nego večno hoda sa svakim čovekom, kao njegova sudbina, sa njim se uspinje stepenicama života, sa njim doživljava opijenosti lepotom, sa njim udiše tamno modra nebesa i osluškuje kosmičke harmonije, sa njim silazi u vlažne šume vremena kada će napustiti igru koja se naziva život, i tada na kraju jednom rukom u kojoj postoji instrument koji govori linijom iscrtava sve ono što se nije moglo videti oko jedne travke, svoje putovanje kroz život... tako sam i ja video život i liniju Doru Bosioka.

Slobodan Mašić