Martin Lisardi - Razgovarala: Ana Otašević
ImageMartin Lisardi je direktorka muzeja Al Sen-Pjer u Parizu. Art brut je ono što prethodi konceptu, umetničkom angažmanu. To je umetnost koja nema tržišnu vrednost, koja ne traži društveno priznanje. Marginalna umetnost, na francuskom art brut ili sirova umetnost, nastaje van umetničke scene na koju smo navikli.

Image
Foto: Ivan Zupanc

U anglosaksonskim zemljama ovaj pojam obuhvata samouke i naivne umetnike. Umetnici avangarde su u art brutu tragali za novim izvorima umetničkog izraza, prkoseći akademskim kanonima.

Pikaso i Breton su inspiraciju nalazili u afričkim maskama i predmetima koji su danas izloženi u stalnim kolekcijama velikih svetskih muzeja. Najpoznatiju kolekciju art bruta napravio je francuski slikar Žan Dibife koji je sakupljao dela psihički obolelih na švajcarskim klinikama.

On je i autor ovog pojma koji se odnosi na spontani vid umetničkog izražavanja.

– Dibife je suprotstavljao umetnost elita, znalaca, umetnosti kontrakulture koja nastaje na marginama. Njegov pogled na umetnost danas dobija novo značenje, kaže Martin Lisardi, direktorka muzeja Al Sen-Pjer u Parizu, u kome će u septembru biti otvorena velika izložba balkanskih art brut umetnika. To je i povod njenog dolaska u Beograd, gde je sinoć otvorila II Balkanski art brut salon u galeriji Štab.

Art brut je dugo bio nepriznat od velikih institucija umetnosti…

– To je umetnost koju stvaraju marginalci, ne samo oni u psihijatrijskim bolnicama, što je radikalna pozicija, već i oni koji se ne prepoznaju u sistemu, nemaju galerije, samouki su i ne žele da prave kompromise sa kritičarima i institucijama. Ono što rade nije priznato od zvanične umetničke scene, njihova dela ostaju u malom krugu kolekcionara i umetnika. Poslednjih desetak godina situacija se promenila. Art brut je danas svuda prisutan, pre četiri godine je predstavljen na bijenalu u Veneciji, ulazi u javne kolekcije, muzeje. Savremena umetnička scena traži ono što odgovara njenoj viziji umetnosti, radove koji su apstraktniji, konceptualniji. Ali oni koji stvaraju  rt brut ne rade to s namerom da ih prepozna tržište ili institucije, poput umetnika koji učestvuje na savremenoj sceni. Ta dva sveta su kod njih razdvojena. Art brut nije spektakl, nije zabava, to je egzistencijalno iskustvo kako za onog koji stvara tako i za onog koji otkriva njegovo delo.

Odnos prema umetnosti nije isti?

– Art brut je ono što prethodi konceptu, umetničkom angažmanu. To je umetnost koja nema tržišnu vrednost, koja ne traži društveno priznanje. Ona se suprotstavlja viziji sveta koju svi dele, koju oblikuju razum i opšteprihvaćene dihotomije, dobro – loše, svetlo – tamno, akademsko– popularno. Ovde je u pitanju unutrašnja potreba za stvaranjem. Ona omogućava onima koji su odbačeni od društva, marginalcima, da stvarajući postanu subjekti, dok tržište od njih pravi objekte. Tržište se interesuje za art brut jer ima potrebu da se obnavlja, ono je predator, nema granica. Na tržištu čak i ljudsko telo postaje objekat.

Gde se danas nalazi art brut?


– Dibife je otkrio umetnost u psihijatrijskim institucijama. Danas niko neće da provede dvadeset godina u bolnici. To su često ateljei za terapiju kroz umetnost, gde se ponekad izdvoji neki umetnik. U pitanju su izuzetni slučajevi, kao što je to, uostalom, slučaj i sa onima koji prođu kroz škole, umetničke akademije. Veliki dar je jednako redak kod marginalaca kao i kod onih koji su prošli formalno obrazovanje.

Kako ste izabrali umetnike za parisku izložbu?

– Već sam predstavljala umetnike sa Balkana na kolektivnim izložbama, poput Vojislava Jakića, Ilije Bosilja i Save Sekulića. Oni su zvezde, poznati su u svetu, ne zato što su njihovi radovi izloženi u ovdašnjim muzejima, već zato što su se našli u važnim evropskim kolekcijama. Dugo su ih svrstavali u naivnu umetnost, ali su bliži art brutu. Želela sam da vidim šta je stvoreno posle njih. Uzela sam koncept „balkanske umetnosti” jer je jednostavniji kada govorimo o ovom delu sveta. To nije ni politički ni istorijski pristup – jednostavno je lakše govoriti o ovom regionu tako složene istorije i odnosa kroz prizmu bivše Jugoslavije.

Kako vam izgleda ovdašnja umetnička scena?

– Ona je u vezi sa savremenom umetnošću kakva se proizvodi na zapadu, to je konceptualna, politički angažovana, minimalistička umetnost. Postoji, međutim, i andergraund scena koja nema prostora za izlaganje. S njom me je upoznao Goran Stojčetović, koji je pokrenuo Udruženje art brut Srbija. Pričao mi je o kolektivu umetnika iz Zemuna, Matrijaršija, koje sam poželela da upoznam. Odveo me je u galeriju Štab gde su mi pokazali dela od kojih su mi neka već bila poznata. Radila sam i sa Ivanom Zupancom koji je dokumentovao rad umetnika Zorana Tanasića koji je izlagao svoja dela na ulicama Vračara. To je velika porodica koja se širi.

– Dibife je suprotstavljao umetnost elita, znalaca, umetnosti kontrakulture koja nastaje na marginama. Njegov pogled na umetnost danas dobija novo značenje, kaže Martin Lisardi, direktorka muzeja Al Sen-Pjer u Parizu, u kome će u septembru biti otvorena velika izložba balkanskih art brut umetnika. To je i povod njenog dolaska u Beograd, gde je sinoć otvorila II Balkanski art brut salon u galeriji Štab.

Izvor: Politika