Sonja Švec Španjol: Počnimo s najklasičnijim pitanjem – što te najčešće inspirira?

Danijel Babić: Nemam neki motiv ili ideju kojoj se vraćam, ali često reagujem na vizualne podražaje suvremene pop kulture. To može biti i naslov pesme koju trenutno slušam, a koja je inicirala neke asocijacije. Njih onda pretvaram u skicu/crtež u pokušaju da reflektiram svoje emocije i atmosferu vremena u kojem je nastala. Ako sam zadovoljan, pretačem je u sliku. Primera radi, rad "Kao da sam umoran, kao da sam star" nastao je kao posledica slušanja pesme grupe Ekatarina Velika.

Sonja Švec Španjol: Koje tehnike najčešće koristiš u svom radu?

Danijel Babić: Radim uglavnom akrilom na platnu ili lesonitu. Akrilna boja je u mom slučaju idealna jer se brzo suši, a tu je i moment plakatskog pristupa slici. U poslednje vreme koristim i cerade, PVC ploče i sprejeve. Kako mi neki materijal dospe u ruke, poigram se s njim da vidim šta se na kraju može dobiti. Ponekad i sama ideja zahteva upotrebu nekih sredstava i materijala koji nisu "čisto" slikarski, poput sprejeva i šablona.

Sonja Švec Španjol: Miloš Arsić, autor tvoje prve izložbe u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine 2001. godine, u tvom vidi kreativnu bliskost s mogućnostima reklamnih panoa, stripa i grafita. Koliko je u pravu i jesi li u tim vidovima umjetnosti pronašao bliskost sa svojim radom?

Danijel Babić: Strip je najdirektnije uticao na formiranje mog likovnog izraza. Kao dečak čitao sam Disneyeve stripove u Mikijevom zabavniku, a radovi Carl Barksa na Paji Patku su me oduševili. Taj čovek je imao neverovatnu liniju i stilizaciju, bio je vrhunski crtač.

Sonja Švec Španjol: Vidljiv je i utjecaj pop arta. No, istražujući tvoj rad pročitala sam u jednom intervjuu kako nisi baš fasciniran glavnim predvodnicima pop arta. Možeš li to pojasniti?

Danijel Babić: Kad se poigravaš s produktima pop kulture neminovno se smeštaš u tu kategoriju. No, gledajući reprodukcije najpoznatijih predstavnika pravca tokom studija, nisam baš bio oboren s nogu. Svideli su mi se neki Warholovi radovi, a ponajviše Roy Lichenstein i Keith Haring kojeg sam upoznao tek kada sam se već formirao. Međutim, više su me fascinirali Egon Schiele, Gustav Klimt i uopšte bečka secesija.

Sonja Švec Španjol: U tvojim radovima često je prisutna kritika izražena kroz suptilni humor. Što najčešće komentiraš i problematiziraš u svojim radovima?

Danijel Babić: Mislim da je to, pre svega, ljudski rod sa svim svojim manama i vrlinama, a ponajviše civilizacija u kojoj živimo i zapitanost kako smo do ovoga došli. Rekao bih da nismo daleko dogurali.

Sonja Švec Španjol: Koliko ima osobnog, a koliko refleksije aktualnih zbivanja u tvom radu?

Danijel Babić: Mislim da su to neodvojive stvari. Svaki zanimljiv umetnik je vrlo poseban, a samim tim i poseban ako je uspeo dati snažan lični pečat svom radu. Aktualna zbivanja oblikuju naše dnevne živote i ta refleksija je neminovna u radu, te na kraju daje pečat vremenu u kojem živimo. Naravno, postoje umetnici koji se bave isključivo likovnošću i nemaju potrebu, recimo to tako, da se sukobljavaju sa svetom.

Sonja Švec Španjol: Kakve su reakcije ljudi na tvoje radove i poklapaju li se s tvojim očekivanjima ukoliko ih imaš?

Danijel Babić: Reakcije su emotivne, iskrene, katkad burne, ali uglavnom pozitivne. Naravno, deca uvek najiskrenije reaguju. Moja očekivanja uglavnom završavaju sa završetkom rada na nekoj slici, a ona tada započinje vlastiti život. Najbitnije je da sam u tom trenutku zadovoljan napravljenim, te da sam ispunio vlastita očekivanja.

Sonja Švec Španjol: U ciklusu "From Babich to Art" citirao si najpoznatija slikarska ostvarenja starih majstora. Koja si remek-djela podvrgnuo svojoj interpretaciji?

Danijel Babić: Tu su se našli Vermeer, Pieter Bruegel, Jean Fouquet, Goya, Botticelli, Masaccio, Matthias Grunewald, Michelangelo, Edvard Munch, Degas, Seurat, Vasilij Vereščagin, Hokusai, Kraljica Nefertiti, Venera iz Willendorfa, krava iz Lascauxa, nepoznati majstor iz XVI. stoljeća i francuski strip crtač Georges Pichard. Jedina zajednička stvar među njima je ta da su mi se upravo ti radovi svideli i da su na mene ostavili snažan utisak. No, postoji još puno dela i autora koji mi se sviđaju i verovatno će biti još koji osvrt u budućnosti.

Sonja Švec Španjol: Veliki utjecaj na tvoje stvaralaštvo ima i glazba što vidimo u nazivima radova, pa i u portretima poznatih glazbenika.

Danijel Babić: Muzika je bitan deo života mnogih ljudi, pa tako i mog. Ona od svih umetnosti najbrže i najdirektnije utiče na naše emocije. Tokom rada slušam raznorodnu muziku od trancea, world musica, etno glazbe s ovih prostora, stoner rocka, pa sve do thrash metala koji slušam posebno kada završavam neku sliku, jer mi pomaže oko dizanja adrenalina i fokusa kod izvlačenja linija crteža.

Sonja Švec Španjol: Trenutno se u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine može pogledati tvoja retrospektivna izložba pod nazivom "Radovi 2002.-2017." Izložene su slike, billboardi kao slike uvećanih formata, printevi i nacrti za murale, crteži, plakati i katalozi samostalnih izložbi, kao i naslovne stranice knjiga, publikacija i časopisa u kojima su publicirani tvoji radovi. Koliko eksponata broji izložba?

Danijel Babić: Izložba sadrži preko 90 radova, ne računajući plakate, publikacije i nešto upotrebnih predmeta. No, i taj broj je promjenjiv, jer će pred kraj biti izloženi dečji radovi nastali kao reakcija na neke od mojih radova, a i promenićemo mali deo postavke izložbe s drugim radovima i na kraju ćemo zameniti jedan rad sa slikom koja je nastala u prostoru muzeja tokom izložbe.

Sonja Švec Španjol: Tvoj opus je zaista bogat i raznolik. Koliko je bilo teško izabrati radove koji će biti zastupljeni na izložbi obzirom da je riječ o pregledu posljednjih 15 godina aktivnog djelovanja?

Danijel Babić: Haha! Da, bilo je zahtevno, čak i fizički, jer sam morao dopremiti većinu radova u prostor muzeja. Bilo je teško zamisliti raspored i grupisanje radova, pa smo to učinili na licu mesta. Od pribojavanja da neću imati dovoljan broj radova za jednu izložbu došlo je do viška eksponata dovoljnih za priređivanje još jedne izložbe.

Sonja Švec Španjol: Kako je bilo na otvorenju?

Danijel Babić: Bilo je sjajno. Pozitivna atmosfera, puno ljudi, dosta prijatelja. Prema rečima devojaka koje rade u muzeju bilo je između 300 i 350 posetilaca. Ljudi su prolazili, komentarisali radove, podsećali se gde su ranije videli pojedina dela. Međutim, ja sam, kao i obično na otvaranjima, bio u nekoj vrsti transa i uistinu se ne sećam svih detalja. Tek kada vidim fotografije podsetim se koga sam sve video. U jednom trenutku se u atrijumu muzeja, gde se služilo piće, mogla čuti i grupa Slayer.

Sonja Švec Španjol: Imao si preko 60 samostalnih izložbi i sudjelovao si na brojnim skupnim izložbama. Izdvajaš li neku izložbu ili projekt kao izuzetno drag ili poseban?

Danijel Babić: Ima izložbi koje pamtim, ne toliko po komforu i ugodnosti, nego jakim osećajima koje vežem uz njih. Pamtim, kao primer, prvu izložbu koju sam s bratom održao u galeriji Sava Šumanović u Šidu. Tada sam po prvi put video vlastite radove u većem broju na zidovima galerije (tu ne računam grupne izložbe) i pred otvaranje sam imao užasnu tremu. Izložba u Budimpešti ostala je zapamćena po radovima koji su vraćeni na granicu zbog papirologije i odnosu "pomoćnika" koji mi je dodeljen oko postavke izložbe. Tada sam celu postavku izložbe napravio sam, što me, pak, uviek podseti da je prva izložba na kojoj nisam morao ništa raditi oko postavke bila u organizaciji Muzeja savremene umetnosti Vojvodine 2001. godine. To mi je bilo veliko iznenađenje, jer sam već navikao da uvek moraš sam zasukati rukave. Ovu poslednju izložbu verovatno ću pamtiti po zahtevnosti – počevši od rada na publikaciji, do postavke izložbe i svih propratnih aktivnosti. Ima ih još koje su se urezale u pamćenje, ali da ih sad ne nabrajam. Najbolje pamtimo traumatična iskustva.

Sonja Švec Španjol: Pokrivaju li muzeji i galerije sve troškove izložbe ili se, kao u Hrvatskoj, često očekuje od umjetnika da financira dio produkcije svoje izložbe?

Danijel Babić: U Srbiji je situacija ista kao i u Hrvatskoj. Razlikuje se u nijansama od grada do grada. Dobar deo troškova uglavnom padne na samog izlagača, a imajući u vidu kako funkcioniše prodaja umetnina to predstavlja veliki problem. Tada postavljaš sam sebi pitanje smisla čitavog angažmana ne bi li prikazao rad u nekoj drugoj sredini. Moje iskustvo je, naravno, raznoliko i zavisi od kvaliteta ljudi koji rade u raznim kulturnim centrima i galerijama. Događalo se i da mi se radovi vrate oštećeni, nakon čega su usledili mukotrpni pregovori oko rešavanja problema.

Sonja Švec Španjol: U Hrvatskoj se ponovno aktualiziralo pitanje autorskih honorara za umjetnike što je do sada više bio mit nego realnost. Pojedina strukovna udruženja poslala su priopćenje hrvatskim galerijama, muzejima i kulturnim ustanovama s namjerom da se uvede redovna praksa isplate honorara izlagačima. Kakvo je stanje u Srbiji?

Danijel Babić: Stanje je nikakvo. Tek pojedine institucije isplate honorar koji je više simboličan. Kao da se očekuje da umetnici sami finansiraju kulturu dok se istovremeno ogromna sredstva daju na raznorazne festivale upakovane u ruho kulture. Hleba i igara, kako kaže dobro poznata metafora. Ako se u Hrvatskoj uspe uvesti takva praksa, to će predstavljati veliku pobedu prvenstveno za kulturu zemlje, a potom i za večno marginalizirane umjetnike.

Sonja Švec Španjol: Naišla sam na tvoja promišljanja da likovni kritičari žele biti predvodnici novih umjetničkih pokreta što dovodi do toga da je bitnije ime kustosa koji organizira izložbu od umjetnika koji izlaže. Što je po tebi uloga kustosa izložbe, a što uloga likovnog kritičara?

Danijel Babić: Uloga kustosa i kritičara je prie svega prepoznavanje vrednosti pojedinih pojava ili autora, bez obzira na lične afinitete i ukazivanje na njih, te približavanje publici. A tu je potreban talent, baš kao i za proizvodnju te iste umjetnosti.

Sonja Švec Španjol: U Hrvatskoj likovna kritika praktički izumire, a i oni koji još imaju hrabrosti češće se orijentiraju na kritičko promišljanje tzv. klasične umjetnosti negoli konceptualne. Kakva je likovna kritika u Srbiji i smatraš li da se sva umjetnost treba kritički promišljati?

Danijel Babić: Sve, a ne samo umetnost, treba kritički promišljati. Samo tako se dolazi do podizanja svesti. U Srbiji je situacija slična. Države nam guraju obrazovanje i umetnost u stranu. Zar je potrebno ovdašnjim političarima objašnjavati važnost navedenog? Oni bi trebali biti fakultetski obrazovani ljudi svesni potreba vlastite države i njihova je obaveza da naprave ključne pomake. Međutim, kada dođu na vlast svi se ponašaju kao faraoni, potirući prethodno, ne mareći za vlastiti narod i čineći sve da izvuku korist za sebe. Najgori sinovi naših zemalja su u politici. Likovnoj kritici su potrebni ljudi koji rade svoj posao profesionalno, s ljubavlju i iskreno.

Sonja Švec Španjol: Čime bi se bavio da nisi umjetnik?

Danijel Babić: Ovo je najteže pitanje i na njega nemam odgovor. Ne mogu zamisliti takvu situaciju, jer nemam interesa za druge oblike aktivnosti, posebno ako uključuju veći broj ljudi.

Sonja Švec Španjol: Na čemu trenutno radiš?

Danijel Babić: Trenutno sam još uvek angažovan na aktivnostima oko izložbe, ali počinjem s radom na slikama vezanim za staru slovensku religiju i mitologiju, te izvlačenjem na površinu našeg kolektivno nesvesnog koje još uvek kola našim venama.

Sonja Švec Španjol: Zvuči jako zanimljivo! Kakvi su ti planovi za blisku budućnost?

Danijel Babić: Verovatno organizacija izložbe na Explosiv stageu u okviru Exit festivala gdje mi se promišljanje o sledećim radovima poklapa s dolaskom ruske pagan metal grupe Arkona. Jako me zanima hoću li u ovo malo vremena koje mi je preostalo do početka festivala stići napraviti radove.

Art magazin se zahvaljuje Sonji Švec Španjol na dozvoli za reprodukovanje ovog intervjua. Ceo intervju, sa reprodukcijama dela Danijela Babića i dokumentarnim fotografijama, možete da pogledate na adresi http://perceiveart.com/danijel-babic