Igor Antić povodom dodele Nagrade Sava Šumanović
ImageNOVI SAD. Nedavno me je u Parizu jedna osoba pitala čime se bavim i ja sam joj odgovorio da sam umetnik. Sledeće pitanje je bilo "A kakav tačno umetnik?" I ja sam tu ućutao. Ljudima obično kažem da sam vizuelni ili likovni umetnik. Ako im i dalje nije jasno, dodajem da svoja dela izvodim na licu mesta, IN SITU, u situacijama i da tim delima proizvodim nove situacije.ImageImage

Image
Foto: Dragan Stamenković

Onda me oni pitaju šta to konkretno znači i tu nastaje problem. Jer vreme je nekada kratko da se opiše sva kompleksnost takvog pristupa. Ako vremena ipak ima, onda ispričam da sam u početku bio slikar i da me je interesovao problem kompozicije, to jest organizacije dvodimenzionalnog prostora slikarskog platna pomoću elemenata kao što su linija, boja, fleke, valeri...

I objasnim im da me je rad na tome odveo do istraživanja fizičkog prostora u kom je smešteno jedno umetničko delo, to jest do zanimanja za relacije izmedju arhitekture i forme koja je u njoj izvedena, zatim za materijale, svetlo, raspored volumena, prolaz i ulogu posmatrača. Kažem im takodje da su me ta potonja razmišljanja odvela ka istraživanju konteksta u kom se delo izvodi, tačnije, prirodnog, kulturološkog, političkog i socijalno-ekonomskog. Priznam im da u sklopu takvog istraživanja pokušavam da shvatim relacije medju ljudima na jednom mestu, zakone koji tu vladaju i da otkrijem nešto što je do tada bilo skriveno. Zatim im kažem da pre rada snimam lokaciju, pregledam arhive i raspitujem se o anegdotama.

I zamislite sada da sve to moram da svaki put ispričam kada me pitaju kakav sam umetnik i pri tom da dodam da sam tokom poslednjih trideset godina

  • zidao zidove da bi ih odmah potom rušio,
  • da sam uvlačio krov kroz prozor,
  • da sam postavljao hrastov parket u šumi oko hrastovog drveća,
  • da sam za vreme rata napravio jedan Cetrar susreta da bih okupio ljude da pričaju,
  • da sam organizovao ragbi meč u jednom voćnjaku da bi smo raspravljali o utopiji,
  • da sam se kao izbeglica ilegalno nastanio u nacionalnim paviljonima dok se održavalo bijenale u Veneciji,
  • da sam se umešao u jednu saobraćajnu nesreću i uz put spasao čoveka da bih dovršio svoj rad o pasivnom posmatranju tudje nesreće,
  • da sam izmislio šampanjac u prahu i ponudio ga na prodaju u sedištu najvećeg proizvodjača šampanjca u Francuskoj, kršeći time zakon o zaštićenom geografskom poreklu,
  • da sam u crkvenoj kapeli jedne biznis škole umesto ikone naslagao proizvode iz prodavnice koji nose religiozna imena i da se time pokrenula peticija protiv mene,
  • da sam u samoposluzi izložio jedan Vorholov rad pa ga prodao i od njega kupio stan,
  • da sam u jednu konsalting kompaniju doveo vračaru zbog konsultacija o poslovnom projektu,
  • da sam godinu dana zidao planinu od 250.000 zvakaćih guma,
  • da sam pokidao pečat sa naznakom "državna tajna" da bih otkrio istinu o delovanju UDBE u zgradi u kojoj se danas nalazi jedan naš veliki muzej,
  • da sam se penjao na merdevine pred gostima jednog luksuznog pariškog restorana da bih iz bliza snimio i istražio jedno do tada malo poznato delo Save Šumanovića
  • i da sam se pri tom neprestano pitao da li moj angažman ima kvaliteta, smisla i značaja.

Ko bi imao strpljenja da sve to sasluša i razume?

I zato sam onoj osobi iz Pariza koja je očekivala neki odgovor, na kraju rekao: "Ne znam kakav sam umetnik". I osoba mi je uzvratila kao iz topa: "Za ovakav odgovor zaslužujete nagradu". "Kakvu nagradu", upitao sam? "Ne znam kakvu", rekla mi je ona.

Danas imam jedan odgovor na to pitanje zbog ovog značajnog priznanja koje nosi ime našeg velikog umetnika. Priznanja koje mi je dodeljeno od strane stručnjaka koje uvažavam i sa kojima sam saradjivao. Priznanja koje primam pred ljudima koji su mi dragi i od kojih su me neki pratili na pojedinim etapama mog vijugavog puta. I to nije sve.

Hvala vam.

Igor Antić