Miloš Šobajić - Slike u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine
ImageNOVI SAD. Muzej savremene umetnosti Vojvodine predstavlja od 27. aprila do 25. maja 2018. slike Miloša Šobajića (1945, Beograd). Srpski i francuski slikar i vajar. Završio je Akademiju Likovnih umetnosti u Beogradu. O radu Miloša Šobajića je objavljeno pet monografija kod izdavača u Parizu, Beogradu i Londonu, čije su tekstove pisali Alen Žufroa, Peter Handke, Edvard Luis Smit i drugi.ImageImage

Image

Slikarstvo Miloša Šobajića kreće iz veoma zamršenog istorijskog čvorišta iz koga se granaju i razvijaju različite poetske diskurzivnosti koje paralelno traju i na domaćoj i na svetskoj sceni, naravno u različitim statusima, dajući svetu umetnosti bogatstvo izraza, stavova i pogleda na svet u ritmu koji je scenu značajno ubrzao i razigrao.
Šobajić se već na početku svoje karijere jasno opredelio. Prvo, za sliku kao scenu na kojoj se odvija manje ili više dramatična društvena priča realizovana u komplikovanim kompozicionim rešenjima prepunih detalja, likova, značenja i poruka kako bi reprezentovale stav autora o globalnom stanju stvari. A zatim, drugo, za sliku koja razvija svoj unutražnji život, koja neguje i narativno i monumentalno kao novi vid slikarskog jezika.

U jednom metaforičkom smislu Šobajić izdvaja motive sukoba, nasilja, izgona i žrtve kao arhetip civilizacije koji se provlači kroz čitavu istoriju a ne jenjava ni u savremenosti bez obzira na tehničko-tehnološki napredak i blagostanje u pojedinim aspektima života ili specifičnim oblastima društva, generalno sveta. Zato on sliku konsturiše kao neku vrstu horora, kao jezovitu poruku o međusobnim odnosima na planeti. Ili, ako se uzme u obzir energija kojom njegova dela zrače, kao čovekovu potrebu da se, i tako raspet i sputan, ogoljlen i odran, oslobodi tog moćnog pritiska i iskorači u drugi svet.

U čitavoj konstrukciji izložbe, potpomognut raspetim, ogoljenim i odranim telesima, efekat stravičnosti prisutan je kao umetnikova subverzija stvarnosti kojom on odbacuje onaj prijatni, ulepšani i estetski aspekt života kako bi ispunio ulogu društvenog korektora. S obzirom da su instituicionalni mehanizmi korekcije spori, zarđali ili korumpirani, umetnik kao individualac na ovaj način reagiju, brzo i efikasno, kao društvena savest gradeći univerzalnu poruku upozorenja.

Zato, kada se posmatraju figure ili delovi figura slikane snažnim potezima ekspresivnih učinaka sa detaljima koji izazivaju osećanje nemoćne strave pred silom ogoljene prirode, ne mogu se zanemariti sve telesne patnje i bolovi nastali u procesu izgona, ali, takođe ne sme se zaboraviti ni psihička bol i strahovi svih vrsta koji su definitivno prethodili fizičkim patnjama. Finale svih patnji Šobajić smešta u kadaverski konstruisan ambijent sa belim pločicama i plavo zelenim svetlom zatvorenih, izolovanih i konačnih prostora života.

Slavko Timotijević, istoričar umetnosti
(iz teksta za katalog izložbe)