Sanja Ćopić i Milan Đorđević u Umetničkom prostoru U10
ImageBEOGRAD. Umetnički prostor U10 predstavlja od 10. do 19. maja 2018. izložbu "Perspektivni na margini" Sanje Ćopić (1992, Beograd), završila je master studije vajarstva na Fakultetu likovnih umetnosti i Milana Đorđevića (1992, Prokuplje), završio je slikarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu.Image

Image
Umetnički prostor U10

Sanju Ćopić i Milana Đorđevića bismo mogli nazvati mladim, neafirmisanim, emerging umetnicima. Oni iza sebe imaju završene umetničke fakultete, određeno izlagačko iskustvo, ali i puno radno vreme u sasvim drugim strukama. Oboje su dobitnici nagrada koje ih označavaju kao perspektivne mlade umetnike, ali se pitaju kako ih ta titula određuje u umetnički maloj i marginalnoj sredini u kojoj se bavljenje umetnošću ne smatra perspektivnim zanimanjem.

Mladi umetnici se nalaze u procepu između tek okončanog studentskog statusa i pozicije priznatih i prepoznatih umetnika. Obavljaju različite poslove koji im obezbeđuju egzistenciju, pa se umetničkim radom ne bave redovno. Šta je u tom slučaju za njih umetnost? Posao, karijera ili skup hobi? Pošto od nje ne prihoduju, da li pre može da se definiše kao hobi: aktivnost kojom se bave u slobodno vreme, koja služi za zadovoljstvo i zabavu. Ako se nešto za šta se umetnik školovao svodi na hobi, da li odnos prema tome može da bude dovoljno ozbiljan i posvećen? Većina nema ateljee, već stvaraju u stanovima, sobama, garažama, koji često kasnije služe i kao neadekvatna skladišta za radove, koji mogu da se oštete ili zagube. Novca za produkciju uglavnom nema, pa na finalni proizvodi neretko više utiču finansije, a ne početna zamisao.

Nesigurnost jeste prisutna na svakom početku, ali nedostatak podrške i jasnog cilja, preterana samokritičnost, težnja ka zamišljenom idealnom i velika očekivanja dovode do parališućeg straha od neuspeha. Milan je u svom radu ekstrovertan. Rastrzan je između ličnog senzibiliteta i likovnih fantazija s jedne, i želje za dobijanjem javnog priznanja za svoj rad s druge strane. Ponekad postaje svestan ograničenog dometa svoje umetničke karijere i tada uživa u slobodnom vremenu, ili nagradi sebe nekim lepim predmetom. Sanja je, s druge strane, okrenuta ka sebi. Njoj je najteže da se suoči sama sa sobom i da shvati sebe i svoj rad dovoljno ozbiljno, prevaziđe večite prokrastinacije i izgovore, rad u poslednjem trenutku, improvizaciju i otaljavanje. Ona se bori da izađe iz začaranog kruga preispitivanja sopstvene vrednosti, iskrenosti i prave posvećenosti svom radu, samosažaljenja i kukanja, i pokušava da se nosi sa osećajem odgovornosti prema svom talentu, školovanju i viziji o budućoj karijeri.

Posmatrajući iz različitih uglova, ali polazeći od duboko ličnih osećanja i pitanja, oni prevazilaze subjektivne okvire i bave se egzistencijalnim i karijernim problemima koji se tiču čitave scene. Od samih pokušaja i motiva za stvaranje umetnosti, preko preispitivanja sopstvenih pozicija na sceni do odnosa sa publikom i kritikom, Sanja i Milan ne kriju da za ova pitanja i probleme nemaju rešenja, ali se nadaju da će kroz rad, izlaganje i diskusiju biti malo bliže njihovom prevazilaženju.

Sanda Kalebić