Šesti Somborski salon
ImageSOMBOR. Šesti "Somborski salon", smotra somborskog likovnog stvaralaštva, biće otvoren u utorak, 21. avgusta 2018. u Galeriji Kulturnog centra "Laza Kostić" Sombor. Selekciju radova napravio je Sava Stepanov, likovni kritičar i istoričar umetnosti iz Novog Sada, koji će i otvoriti izložbu. Svoje radove će predstaviti 28 somborskih autora, a postavka će trajati do 8. septembra 2018.Image

Image

Prilikom (raz)gledanja tradicionalnih salonskih izložbi posmatrač uvek mora imati na umu osnovnu intenciju tih izložbenih postavki: prezentovanje stanja i tokova umetničke prakse u aktuelnom trenutku. Umetnost je, pre svega, odraz i proizvod sveta i vremena u kome živimo. A karakteristika današnjeg življenja jesu stalne i sve ubrzanije promene te aktuelna umetnost funkcioniše poput živog, dinamičnog i konstantno promenjljivog organizma... Uostalom, stoga se umetnički saloni i priređuju svakogodišnje, iz godine u godinu. Revnosnija učešća umetnika na tim izložbama umetnika promovišu u svojevrsnog hroničara svog doba. Po njegovim sadašnjim reakcijama i stavovima, sudiće se o našem vremenu u budućnosti. Takođe i eksponati prezentovani na ovogodišnjem Somborskom salonu će vremenom postajati relevantni arte-fakti o vremenu pred kraj druge decenije XXI veka, o stepenu naše svesti pred životnim izazovima, o našim nastojanjima i dometima. Zbog toga će, recimo, katalozi tih tradicionalnih salonskih izložbi, – poput ovog iz kojeg upravo čitate ponuđeni tekst - postati svojevrsni dnevnici o društvenim i umetničkim zbivanjima, izvori budućim prosudbama o našem sadašnjem življenju i sadašnjoj umetnosti. Zasigurno će u narednim vremenima i ovogodišnja izložba Somborskog salona biti razmatrana i valorizovana. Sud o aktuelnoj somborskoj umetničkoj situaciji će zasigurno u nekoj budućoj istoriji umetnosti izgledati drugačije – jer nečiji današnji dometi će izdržati sud vremena, baš kao što će određena aktuelna ostvarenja biti "izgubljena u vremenu".

Saloni su izložbe koje su danas kod nas u krizi, ili tačnije rečeno – u transformaciji. U vremenu druge polovine dvadesetog veka to su bile manifestacije koje su sasvim meritorno konstatovale stanje umetničke produkcije, ukazivale na nove stilske situacije, afirmisale umetnike koji su izlagali kvalitetne ideje i dela… Međutim, novo vreme i nova umetnost, pogotovo umetnost koja nakon 2000-te proističe iz uznapredovale tehnologizacije i medijalizacije sveta, odista je zanemarila i učinila "neadekvatnim" reprezentativne salonske prezentacije. Jer, nova umetnost itekako odbacuje nekadašnji oreol duhovne prevlasti i ekskluzivitet uzvišenosti. Globalni network je tehnološkoj umetnosti obezbedio nove i do tada neslućene mogućnosti prezentacije. Današnja vrhunska digitalizacija je postala običnost, redovno stanje. Dakako, u tim okolnostima je promenjen karakter i funkcionalizacija savremene umetnosti te ona teži poistovećenju sa kolotečinom svakodnevlja – bez nastojanja da se izdvoji, nego naprotiv, nameravajući da se u stvarnost funkcionalno i delotvorno integriše.

Sve to je proširilo problematikui salonskih izložbi: savremeni umetnik je limitiran pri izlaganju jer se, najčešće, još uvek prinudno prilagođava klasičnoj salonskoj reprezentativnosti. Istovremeno, i prosečnom savremenom posmatraču se nametnuo problem novih kriterijuma pri percepciji ovakvih izložbi. Ipak, glavni nesporazum proističe iz sukoba kriterijuma aktuelnosti. Jer, na ovakvim izložbama je važnije biti obavešten o umetničkoj inovaciji nego (ponovo) videti neke osvedočene vrednosti... Jer, salonska prezentacija ima tendenciju da bude "u toku“. Na velikoj sceni naših, evropskih i svetskih umetničkih zbivanja promene su odista turbulentne. Neki analitičari savremene umetnosti vizionarski govore o posledicama tih promena. Tako Karolin Kristov-Bakargijev, autorka koncepcije svetski ugledne izložbe Dokumenta 13, piše da više nije sigurna da će polje umetnosti u svom današnjem obliku prostojati i u narednim decenijama XXI veka. Jer, umetnost je prinuđena da se infiltrira u tokove informacijskih sistema, u oblast nauke i tehnologije... Tradicionalni estetički i etički kriterijumi se sve više gube i potiskuju jer se umetnost svodi na primarne i novom vremenu primerene reakcije, procese i izdelke...

Ima li smisla ova i ovakva rasprava povodom izložbe ovogodišnje postavke Somborskog salona? Tačnije, da li su te i takve promene bitne i vidljive u shvatanjima i delima somborskih umetnika?

Čini se da ova, šesta izložba nakon ponovnog pokretanja Somborskog salona, sada već sasvim jasno, emituje određene inovativne impusle kojima se menja duh i karakter nekadašnjih postavki. Somborska likovna scena se tokom protekle pola decenije posve promenila, modernizovala, približila životnim impulsima i značajno osavremenila - te su među izložbenim eksponatima slike u kojima je vidljiva briga o medijskoj čistoti i o načelima autonomije pikturalnog jezika; tu je i inovativno shvatanje skulpture sa ispitivačkim odnosom prema tradicionalnoj trijadi (materijal-masa-prostor); na poslednje dve-tri izložbe su prisutni i digitalni radovi u kojima se manifestuje duh globalne medijalizacije; zapaženi su i prilozi iz "proširenog polja fotografije“... Radi objektivnosti i preciznosti, važno je konstatovati da je najveći broj eksponata lišen radikalizma, drastičnosti, nemilosrdnog odbacivanja svega što podseća na tradicionalnu estetiku. Šta više, čini se da ni jedan rad izložen na ovogodišnjem salonu nije lišen diskretne osećajnosti. Put do potpunog hvatanja koraka sa aktuelnostima sa velike umetničke scene je dug i težak. Pogotovo u sredinama kakav je današnji Sombor, grad koji još uvek nije sredina koju karakteriše visokotehnološka sveprisutnost... No, možda je baš zbog toga ovaj salon istinski zanimljiv. Jer, pažljivijem posmatraču neće izmaći zapažanje jasnog kritičkog odnosa prema stvarnosti, bez obzira na sve metaforičke i simboličke oblande: ovi somborski umetnici su još uvek uvereni da se dehumanizujućim trendovima medijalizacije, nadolazećoj robotici i zastražujućim futurološkim predviđanjima – umetnošću možemo suprotstaviti; oni nas svojim delovanjem i ostvarenjima uveravaju u delotvornost utopijskog projekta umetnosti; oni nam daju nadu da je moguća pozitivna dijalektika i da čovek još uvek ima šanse da se ostvari kao osnovna jedinka ljudskog društva.

Sava Stepanov