Gordana Kazimirović Jankov - Slike
ImageLikovni salon Kulturnog centra, Novi Sad. Februar - mart 2006.
Sliku koju predstavlja, Jankov ne gradi iznova već samo uobličava tajnovitost trena imaginacije, pre kao Nešto doživljeno (koje se ne dokazuje) nego kao prepoznato (po konvencijama slikanja/slikarstva). Nudi je posebno "pripremljenom posmatraču" i to onoliko koliko je potrebno da privuče njegovu pažnju i da ga emotivno uznemiri.



Gordana Kazimirović Jankov gradi sopstvenu sliku kao naročiti svet iluzija u varljivoj predstavi koja već poseduje sopstveno značenje. Afirmacijom izdvojene predstave u poretku nizanja imaginarnih scena (bez sceničnosti) događanja "ograničene opštosti", neposredno se i trajno upušta u neizvesni i neokončani ishod preispitivanja sopstvenih emocija u iliziji predstavljenog. Jedna iluzija gradi drugu, opsene jednog stanja, prelamaju se u ilizije Nečeg nepredvidljivo drugačijeg. U svetu koji izmiče događajima stvarnog, u intrigama naslućeno mogućeg, vidi sebe u imaginarnom ogledalu Slike scene. Iako postoji kao "činjenica iluzije", njena struktura se ("unutrašnjim samooblikovanjem") iznova proverava novom iluzijom posebnosti.

Sliku koju predstavlja, Jankov ne gradi iznova već samo uobličava tajnovitost trena imaginacije, pre kao Nešto doživljeno (koje se ne dokazuje) nego kao prepoznato (po konvencijama slikanja/slikarstva). Nudi je posebno "pripremljenom posmatraču" i to onoliko koliko je potrebno da privuče njegovu pažnju i da ga emotivno uznemiri. Ona uvek ostaje njen "privatni posed" smisla i samo njoj dostupnih značenja koja ne moraju biti identična sa karakterom "prepoznavanja" (kao naročitog identifikovanja) značenjske posebnosti perceptivnih polja u iznuđenom pogledu drugih. Nastaje poseban svet igre-skrivalice u kojoj svi učestvuju ali ne podjednako: slika nudi provokaciju, slikar intrigu, "posmatrač" uslovno prepoznaje moguću zbilju scene događanja. Bilo bi idealno da im se putevi "podudare", još idealnije da se utope u jedno polje opšteg smisla koje može da preraste u zajednički doživljaj Nečeg u Nečemu koje se samo naslućuje kao realno ali uvek ostaje u varljivim poljima "emotivno prepoznatog".

Nagovešteni prizor Nečeg, slikar namerno postavlja u prostor koji nije određen, u vreme koje je nezavisno od temporalnih tačaka početka i kraja. Izvan je konvencije prolaznosti, lišeno tradicije opštosti prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena (kao definisanih stanja). Nalazi se u transcendencijama "svevremena", u prostoru izvan dimenzija, u "sveprostoru". Realne tačke prepoznavanja ponuđene "scene prizora" ili prizora u imaginarnoj sceni nemogućeg, ne postoje, skrivene su u pojmovnoj strukturi osećanja doživljaja. Predstavljaju, samo njoj poznate, "scene iluzija" igre nekog pozorišnog komada, neke opere, nekog baleta, koncertnog podijuma ili, najverovatnije, svih njih zajedno. Dimenzije scene-pozornice razaznaju se tek onog trenutka kada iza plave koprene ili u sivoj, mrežastoj strukturi, uočimo siluete aktera, igrača, muzičara. Otvara se željena scena fantastičnih pogleda, započinje "priča događaja", nastaju spekulacije o karakteru prepoznatog, o utiscima, značenjima i smislu, o plastičkoj ubedljivosti, o poetici iskaza, o vrednostima.

Sopstveni stav o SLICI, slikar neposredno dokazuje serijama radova pod neutralnim nazivom "Scena - Mezzo (2005/006. godine), koji mogu ( u formalnom pogledu) da predstavljaju plastičku interpretaciju viđenog, konkretnog scenskog događaja. U konačnosti (kao kraju koji se neprekidno odlaže) vizuelnog uobličavanja predstave, neposredni povod likovnoj radnji se relativizuje izborom sadržaja jednog televizijskog kanala (Mezzo). Umetnik spontano (pro)nalazi plastički odgovor (ujedno i povod) na sopstvenu, višegodišnju pasiju scenom koju čine imaginarni akteri u scenskom prostoru "uklopljeni" u događaj kojim je oblikovan/određen prostor. Sam izbor ne znači tradicionalno prepoznavanje povoda slici (motiva) već spontani odziv na tražene scenske provokacije. Plastička interpretacija prepoznatog prizora podrazumeva radikalnu i usredsređenu interpretaciju indentifikovanog "događaja scene". Ogleda se u aktivnuoj intervenciji bojom (i materijom), svetlosnim efektima i crtačkim aluzijama na predmetnost i figurativnost učesnika i, nimalo paradoksalno, samog prostora (zadržavajući njegov apstraktni, tačnije ontološkog karakter). Dominira kontekst pretpostavljenog koji se ne suprostavlja već kolaborira sa akterima u nedokučiviom razvoju prizora na imaginarnoj sceni.

Sliku Gordane Kazimirović Jankov čini beskrajni niz segmenata Istog u prividnoj različitosti koji predstavlja sistem plastičke celovitosti Jednog u zanečenjskoj ravni koja upućuje na magični skup mogućih označavanja Nečeg. Preferira sceničnost izvan konkretne scene (opredeljuje se za prostor "univerzalne pozornice"), više je interesuje "događaj atmosfere" nego scena događanja. Ne želi da pripoveda, da objašnjava, ne ukazuje na zavodljivost stvarnog ili mogućeg, izbegava iskaz o konkretno Nečem. Njena slika-scena je magma sećanja, aluzija na smisao uslovno identifikovane predstave u kojoj podjednako i figure i predmeti prerastaju u delikatno nagoveštene znakove. "Prepoznaju" se (konvencijom "poređenja" sa poznatim) kao elementi scenografije "scenskog prikazanja", kao igrači, glumci, muzičari. Taj svet diskretnih prizora bez sceničnosti i naracije, ostvaren je plastički ubedljivo, bez ekskurza u likovne ili značenjske preteranosti i programske kontroverze. Opredeljuje se za humanistički princip i estetičnost slike nagoveštaja, za posebnost organizacije plastičke celine koja je više skrivanje nego otkrivanje smisla primarnih semantičkih polja. Osnovni tok intrige gradi na emotivnom odgonetanju zbilje u varkama prepoznatog, u svetu tišine s druge strane ogledala, u senkama imaginarnih aktera i naslućenih predmeta koji nenadno prelaze u novu scenu, u zamišljeni prizor same slike.

Miloš Arsić


Gordana Kazimirović Jankov (Bačka Topola, 1963). Diplomirala je 1988. godine na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, odsek za slikarstvo u klasa profesora Vladimira Tomića. Član je SULUV-a od 1991. i ULUS-a od 1998. Živi i stvara u Novom Sadu. Bavi se umetničkom praksom i pedagoškim radom. Više puta je kolektivno izlagala i 14 puta samostalno u Rumi, Bečeju, Subotici, Herceg Novom, Šapcu, Beogradu i Novom Sadu.