Dragiša Marinković - Izložba radova doktorskog umetničkog projekta
ImageBEOGRAD. Galerija Fakulteta likovnih umetnosti predstavlja od 3. do 15. maja 2019. izložbu radova doktorskog umetničkog projekta Dragiše Marinkovića. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, smer slikarstvo. Master studije završio je na istom fakultetu, smer slikarstvo, klasa prof. Anđelke Bojović. Dobitnik je više nagrada.Image

Image

Umetnički rad nenamerno sugeriše vlastitom poezijom umetnikovog sna. Tragove sebe i svoje vizije pronalazio sam u minimalizmu, nadrealizmu, performansu, fikciji, ekspresionizmu i lend-artu. Naročito u Goldsvortijevom kontaktu sa prirodom i Penonijevoj poetici drveta sa tragovima noktiju, stopa, kiše, kao i u Pistoletovoj refleksiji utkanoj u tapiseriju od dronjaka i naročito upotrebi raspadljivih materijala na način Eve Hese – simbolima prolaznosti postojanja, pa sve do Кunsa bez skrivenog značenja, a čak i Bojsa, koji povezuje umetnost i ljudsku aktivnost, verujući da je umetnost život i da je toliko moćna da umetnička praksa može promeniti životnu. Bojs unosi zrnce vere i pozitivne nade, čak i nama koji se bavimo entropijom (stanjem u kojem toplota spontano prelazi sa toplijeg na hladnije telo). Možda i moji radovi pokažu nešto više od prvobitne zamisli, nešto drugačije, toplije i svetlije.

Izdvojiću život i stvaralaštvo Magdalene Abaković, pošto i u mom postojanju, radost i mir ponekad bivaju ugroženi, slažući snažne utiske i poruke. Poljska umetnica zadržala je sliku rasturene utrobe punoglavca zanimajući se za tajnu mekog komplikovanog tkiva. Da bi ga shvatila morala ga je dotaći, stoga i ja u svojoj umetničkoj radionici ne koristim oruđa kao posrednike. Materijal oblikujem rukama, prenoseći svoju energiju i nameru u njegovu formu.

Кako sam ja radio? Nanosio sam na platna od lana i jute materijale koje sam prikupljao i pripremao. Ostatke hrane, koji su raspadljivi (hleb, peciva...), nekad sam mešao sa zemljom, nekad ne. Mleo sam lišće i od toga dobijao prah. Кoristio sam pepeo dobijen sagorevanjem različitih vrsta drveta. Zavisno od drveta i načina sagorevanja, pepeo je dobijao različit kvalitet i kolorit. Eksperimentisao sam smolama, prirodnim koje sam skidao sa drveta, topio ih, kuvao i mešao sa piljevinom i pepelom. Vene, veoma naglašene na mojim instalacijama, nastale su uz pomoć topljenog stakla i prirodnog pigmenta dobijenog od metala. Кorišćenjem stakla dobijena je struktura ogledala, pogodna za dočaravanje sočnosti živog venskog tkiva. Spajao sam stabljike, bambusove grančice – lagane, šupljikave, tako da tečnost protiče kroz njih. Povezivao sam ih jutinim konopcem, ušivao, lepio klasičnim tutkalom, lepkom za drvo...

Dakle, postupam tako što dodirujem materijale, određujem temperaturu, vlažnost, ispitujem savitljivost i otpor. Ideja mašte čini jedinstvo sa mojom iscrpljenom ličnosti i materijalom, dešava se uzajamno potčinjavanje i oslobađanje: "Stvarati – to je veliki spas od patnje i olakšavanje života. Ali da bi stvaralac nastao, za to je neophodan bol i mnogo preobražavanja" (Niče). Opčinilo me je otkrivanje i ogoljavanje organskih osobina otpadaka koje sam koristio – mogao sam čak da pokažem osobine koje ne primećujemo zaslepljeni navikom. Zbog podeljenosti ljudske svesti na materiju, objekte i okolni svet, poželeo sam da formom i objektima, opovrgnem stare funkcije tog materijala i predstavim ga iznutra.

Dragiša Marinković