Izložba Đorđa Odanovića u Galeriji Terra
ImageKIKINDA. Galerija Terra predstavlja od 7. do 30. juna 2019. izložbu "Ispitivanje dubine" Đorđa Odanovića, profesora i nagrađivanog multimedijalnog umetnika. Diplomirao je i magistrirao na fakultetu Primenjenih umetnosti u Beogradu na katedri grafike, odsek fotografije.Image

Image

Ne događa se često da se jednom savremenom delu pripiše atribut "snažno", pogotovo kad je reč o fotografiji, iako je potvrđena likovna disciplina unutar umetnosti. Za opus Đorđa Odanovića to ipak važi u najboljem smislu te reči koja označava osmišljavanje kompozicije i samobitnu autonomiju.

Ubedljivost izloženih fotografija nenarativnog karaktera, kao uostalom i u prethodnim Odanovićevim ciklusima, poput Srednje vreme raspadanja, Cveće zla, Tender, Mesec i promene, Ratni album, Mesta kojih nema, ne temelji se na njihovoj simboličkoj vrednosti, jer su one uvek bliže denotaciji nego konotaciji – denotaciji koja samo upućuje na označeni pojam ne ulazeći u sferu konotacije kao mogućih asocijacija. Odanovićeva fotografija donosi osećaj čoveka naspram mesta na kome jeste. Pred njom se percipira senzorijalni eho prostora. I tu smo kod najbitnijeg elementa ovog ciklusa – prostora, to jest treće dimenzije. Odanovićeve fotografije se ne samo gledaju nego se u njih i ulazi posredstvom stare zaboravljene tehnike, stereofotografije, u novije vreme aktualizovane posredstvom 3D filmova koji se i zasnivaju na anaglifima, čiji su koreni upravo u stereofotografiji.

Stereofotografija funkcioniše na načelu po kojem se naše oči nalaze na udaljenosti između 60 i 70 milimetara jedno od drugog. Svako oko gleda iz drugog ugla, a spajanjem te dve slike u našem mozgu dobija se utisak plastičnosti. U jednom svom tekstu "Obožavanje dubine", napisanom povodom ovih eksperimenata, Odanović kaže: "Postoji večita težnja i nezasita igra u fotografskim tehnologijama od samog početka kreativnog razmišljanja u tom mediju. Na samom pragu otkrića fotografije, već 60-ih godina XIX veka, stereo-kamere su ušle u profesionalnu upotrebu: putem kombinacije dva objektiva, postavljena na stereo-kameru u prosečnom razmaku čovekovih očiju, snimaju se istovremeno dva negativa. Za posmatranje ove fotografije koristi se aparat sa dva sočiva ispred kojih se nameštaju ove dve fotografije. Utisak je jedinstven jer se postiže viđenje tog motiva u trećoj dimenziji. To je virtuelna dimenzija, unutar samo dve dimenzije fotografije. Postavljanjem stereo-kamere u svoj radni domen, ‘snimanja pejzaža’, pokušavam namerno povećanim stereofotografijama dobiti tenziju između ‘dve iste’ slike motiva – mesta u prirodi, često na prvi pogled nezanimljivog. Dvostruki pogled na jedan motiv dešifruje minimalne razlike koje svakako postoje. Motiv kao enigmatičan prizor dobija na značenju, udaljavajući se od 3D efekta koji poseduje stereofotografija. Intencionalno, lično sabotiram romantičnu i ulepšanu viziju klasične stereofotografije i njihove 3D ilustracije. Potenciranje uvećavanjem ‘dve iste’ fotografije (mada one nikad nisu iste) stvara jukstapozicioniranje motiva, koji na prvi pogled gradira haotičnu prirodu, a istovremeno je balansira."

Pandan stereofotografijama su anaglifi koji dopunjuju Odanovićevu fokusiranost na dubinu, kao nikad do kraja istraženi prostor naše svesti i viđenja. Anaglifi su dvodimenzionalne fotografije koje, kad se gledaju kroz anaglifne naočari, postaju trodimenzionalne. Odanović objašanjava: "Anaglifna slika, čija se popularnost potencirala digitalizacijom fotografije i filmske slike, našla je široku primenu, pogotovu u pokretnim slikama i filmskoj industriji. Pre početka projekcije, dobijaju se naočare sa jednim staklom crvene i drugim plave boje. Medijum za gledanje prethodno je u računaru napravljen tako što su ta oba tona izolovana i pomerena jedan ulevo, a drugi udesno. Njihovim udvajanjem kroz naočare vidimo trodimenzionalnu sliku."

Ovaj kratki osvrt na najnoviju Odanovićevu seriju fotografija svakako nije dovoljan da ilustruje njen domašaj, ali jeste prilika da istaknem pre svega njihovu stilsku doslednost: na njima nema ničeg slučajnog, nema pada tonusa niti bizarnosti u kompoziciji, zapravo ništa nam ne odvlači pažnju od same dubine. Čvrst oslonac u uznemirujućoj panorami vizuelnih umetnosti našeg doba.

Milena Marjanović