Silvia Jelačić - Slike u Likovnom salonu Kulturnog centra Novog Sada
ImageNOVI SAD. Likovni salon Kulturnog centra Novog Sada predstavlja od 22. jula do 5. avgusta 2019. slike Silvie Jelačić (1984, Vrbas). Doktorirala je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Prethodno je završila Master i osnovne studije na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Nekoliko puta je nagrađivana za svoj umetički rad.Image

Image

Jedan od najznačajnijih socijalnih psihologa, Serž Moskovisi, kaže da je masa "privremeni skup ravnopravnih, anonimnih i međusobno sličnih pojedinaca, skup u kojemu ideje i emocije svakog od njih teže da budu spontano izražene". Važna odlika mase je da u njoj jedinke imitiraju jedna drugu. Masa ljudi se u svom delovanju fokusira na određenu ideju ili osobu. Masa uvek emituje znatnu energiju, koja u posmatraču može da izazove respekt, a nekada i strah. Jata ptica i riba savršeno su organizovani oblici mnoštva jedinki.

Da li prate vodene ili vazdušne struje, tek one se grupišu i kreću u formacijama koje izgledaju kao idealne, aerodinamične celine. Zna se koja pliva ili leti napred ili pozadi, kako se i u kom poretku smenjuju. S ljudima je uvek malo teže. Ljudski skupovi događaju se negde između anarhije i reda, u napetosti. Savršeno smešteni navijači u stolicama koje su poređane u idealnim nizovima u trenutku se pretvaraju u bezobličnu rulju, potpuno spremnu da sprovede svoju razbijačku misiju.

Slike Silvie Jelačić prikazuju vrlo konkretne situacije: koncert, izložbu, utakmicu, proslavu na trgu, regatu, plivanje za časni krst. Ponegde su u masi i poznati likovi, a negde je likove nemoguće raspoznati, već masa teži da se manifestuje kao mrlja, kao niz fleka koje jedva jedva sugerišu ljudske oblike. Jelačićka je vanredno inteligentna i minuciozna posmatračica koja još nije pronašla formulu za prikazivanje mase, ali ova izložba pokazuje da je njen osobeni likovni dar sigurno vodi ka tome. Izdvojio bih dve sjajne slike koje su, čini mi se, najbliže likovnoj meri za kojom autorka traga. To su: Plivanje za časni krst i Regata. One se po tretmanu figure nalaze između slika Moja izložba, na jednoj strani i slike Pogodak, na drugoj. Dok na prvoj autorka ljudske figure predstavlja gotovo do nivao posedovanja karaktera, na drugoj ih svodi na razinu mrlje. A Jelačićkina istina je negde između i to upravo na dve pomenute slike koje sadrže i refleksiju vode.

Na slici "Moja izložba", prepoznajemo za ovu autorku dva veoma važna gosta. To su Franc Kafka i Van Gog. Nisu oni važni samo zbog toga što su možda najveći stvaraoci u svojim umetnostima, nego i zato što su važni reperi za stvaralaštvo Silvie Jelačić. Iako ima rečenicu koja nije daleko od realističkog pripovedanja, Kafka se od realizma udaljava ne samo motivskim registrom iz domena fantastike, već i time što radnju zasniva na logici snova, a likove ne gradi kao karaktere, već kao ideje, tačnije kao modele ideja. To je nešto čemu na likovnom planu teži naša autorka.

Van Gog je na Jelačićkinoj izložbi prisutan kao neki viši kosmički likovni inspektor, onaj koji ne dozvoljava da slikari brljaju. Na ovoj izložbi on je pre svega onaj koji zna kako se obična mala grupa ljudi likovnim sredstvima pretvara u Kartaroše, koji zna šta je interakcija među figurama i koja je razlika između jednog i dva čoveka na slici, razlika između pojedinca i grupe.

Siguran sam da će ova izložba Silvie Jelačić u izvesnom smislu biti prekretna u njenom stvaralaštvu i da će njeno istraživanje nagovešteno ovom prilikom roditi nove i značajne izložbe. Pisac ovih redova joj veruje, kao što joj je verovao i onda kada je zaustavila vreme u Zaustavnom vremenu.

Miroslav Aleksić, književnik