Prostor u savremenoj umetnosti Vojvodine
ImageOSIJEK. Koncept "Prostor u savremenoj umetnosti Vojvodine" zasnovan je na sporazumu o saradnji Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek sa Savezom udruženja likovnih umetnika Vojvodine sa sedištem u Novom Sadu. Osnovna ideja ove saradnje je razmena iskustva i umetničkih praksi dva udruženja s istovetnim delovanjem. Galerija Kazamat predstavlja ovu izložbu od 31. avgusta do 15. septembra 2019. Kustoskinja je Sonja Jankov.Image

Image

Izložba kojom se Savez udruženja likovnih umetnika Vojvodine predstavlja u Galeriji Kazamat Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek pomera fokus likovne umetnosti na savremene umetničke prakse. Izloženi radovi raznovrsnošću medijskih i tematskih pristupa prostoru nude jedan nov pregled savremenog umetničkog pristupa ovom fenomenu, ali i ukazuju na značaj SULUV-a za prikazivanje savremene umetnosti u Vojvodini. Izložba okuplja osam aktivnih članova Udruženja: Nenada Bogdanovića, Milicu Denković, Milicu Dukić, Mariju Jevtić Dajić, Andreu Palašti, Moniku Sigeti, Adrien Ujhazi i Leu Vidaković. Ove umetnice i umetnici se u svojim radovima ne bave samo prostorom, nego svojim radovima i stvaraju nove prostore kojima problematizuju različite teme.

Nenad Bogdanović kroz performans poziva publiku da zajedno sa njim promeni postojeću instalaciju izložbe "Prostor u savremenoj umetnosti Vojvodine". Citatima na papirima stvara novu prostornu jedinicu koja je prožeta publikom i koja u participaciji sa njima prožima prostor Galerije na nov i nepredvidiv način. Ovaj rad se nastavlja na njegov raniji performans "Global – Optical" u kojem je ostavljao trag na mapi sveta koristeći pločicu na kojoj je natpis "Ort Der Angst" (Mesto straha). Mapu sveta je performansom pretvorio u "Mesto straha", tako da se ta dva mesta sažimaju u jedan habitat. Svojim prisustvom je postao i građanin sveta i stanovnik "Mesta straha". Na sličan način, posetioci postaju saučesnici, ali i stvaraoci izložbe "Prostor u savremenoj umetnosti Vojvodine".

Milica Denković foto-dokumentuje realne prostore i potom manipuliše njihovim fizičkim karakteristika digitalnim alatima da bi prikazala kako se prostori modifikuju u sećanjima. Iščašeni grad ima temelj u realnosti, većinom u zgradama koje imaju status spomenika kuture, ali je perspektiva ovog grada locirana između očuđene percepcije, mašte i snova. Kombinacijom arhitektonske fotografije i alata za njeno manipuliranje, "Iščašeni grad" Milice Denković ima realistično-dokumentarne teksture i boje, ali su urbana struktura, logika, morfologija i sam prostor tog grada takvi da nam onemogućavaju kretanje kroz njega. Posetilac se u njemu gubi ili vrti u krug, bez mogućnosti ulaska ili izlaska iz određenih prostora, čime grad postaje alegorija memorije.

Kroz seriju "Ako bismo svi stavili maske...", produciranom od strane Inkluzivne galerije, Milica Dukić nastavlja da se u svojoj praksi bavi istraživanjem granica umetničkog rada kroz prikazivanja naličja i lica i apliciranje autorskog veza na fotografije na platnu. Ovom serijom umetnica unosi novinu u svoje stvaralaštvo i stvara light-box objekte koji omogućavaju da se vidi i portretna fotografija preko koje je izrađen vez (koja postaje naličje rada) i naličje veza (koje izlaže kao lice rada). Kako su fotografije portreti osoba sa invaliditetom, Milica Dukić nastoji ove radove da učini dostupnima i njima, kao i svim posetiocima. Objekti se mogu taktilno percipirati, a njihovim postavljanjem niže nego što je uobičajeno da se radovi izlažu, oni postaju dostupni osobama u invalidskim kolicima. Umetnica ovakvim pristupom nadjačava materijalnu i medijsku granicu umetničkog predmeta, ali i dostupnost umetnosti ljudima sa invaliditetom, čiji foto-portreti upravo i čine osnove radova.

Sličan pristup ima i Marija Jevtić Dajić koja dvodimenzionalna likovna umetnička dela pretvara u objekte koje mogu percepirati slepi i slabovidni. Da bi to ostvarila, u radu "Prenos" koristi digitalne tehnologije, stvarajući nove reljefne prostore koji su svojevrsni prevodi likovnih umetničkih dela. Kao i projekat "Ako bismo svi stavili maske..." Milice Dukić, "Prenos" Marije Jevtić Dajić je bio prikazan u okviru redovnog programa Galerije SULUV tokom 2018. godine, čime je Galerija postala participativan inkluzivan prostor u kojem savremene umetničke prakse ostvaruju društvenu jednakost i interakciju.

Andrea Palašti u svom fotografskom projektu problematizuje re-strukturiranje institucija sećanja koje nastaje nakon smrti ideologije. Serija fotografija koja je prvi put prikazana kao deo nastupa Srbije na 14. Bijenalu arhitekture u Veneciji (2014) fokusira se na projekat za izgradnju Muzeja revolucije na Novom Beogradu koji sticajem okolnosti nije nikada bio realizovan. Monika Sigeti u radu "My Intimate Worlds" premošćuje nemogućnost imanja ličnog prostora u beskrajnom virtualnom sadržaju. Kolažiranjem svojih privatnih video radova i prikaza sitnih predmeta koji imaju posebni značaj za nju, lični prostor prenosi u javni, kombinujući digitalni i cyber prostor u kojem sve lebdi, sa prostorima koji su prikazani na video radovima i sa prostorom Galerije. Za razliku od Monike Sigeti koja problematizuje poziciju individue u preklapanjima realnog i cyber prostora, Adrien Ujhazi okreće se činjenici da realan prostor ne koriste samo ljudi, te svoju umetničku praksu pretvara u revitalizujući i ekološki pristup prirodi. Koristeći prirodne materijale kao likovne elemente, Adrien Ujhazi apeluje na zagađenje plodnog tla i činjenicu da gotovo svaki život u začetku odmah postaje produkt, roba, hrana, sredstvo.

Lea Vidaković prostoru pristupa kao polju na kojem se nadopunjuju različiti narativi njenih radova. Njenu instalaciju čine tri konceptualno povezana stop-motion filma i maketa koja izgleda kao da je scenografija za jedan od njih. Iz filmova se saznaje da ta maketa predstavlja sobu u koju niko od aktera iz filmova ne ulazi, tako da samo posetioci imaju uvid u ovaj prostor izvan kadra. Maketa omogućava da se sva tri narativa slože u zaokruženu celinu i da se iz njihovog međusobnog odnosa konstruiše fabula. Na taj način radom Lee Vidaković postavka dobija element arhitektonske makete koja kao vizuelni znak ima svoju ulogu u naraciji kako rada same umetnice, tako i cele izložbe.

Izložbom "Prostor u savremenoj umetnosti Vojvodine" uključeni su umetnici različitih generacija i medijskih opredeljenja koji prostoru pristupaju kao materijalu, temi i društveno-političkom fenomenu, fokusirajući se na prostornost instalacija, naličja, refleksija, ideološkog nasleđa, smanjivanje prirodnih staništa ili ličnog prostora i pristupačnost svih njih. Ovo su ujedno i vrlo aktuelne teme u savremenoj umetničkoj praksi u Vojvodini čime se SULUV predstavlja publici u Osijeku.

Sonja Jankov

Izložba je rezultat saradnje HDLU-a Osijek i SULUV-a iz Novog Sada i realizovana je uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Osijeka.