Saša Pančić - Ideogrami
ImagePANČEVO. Galerija savremene umetnosti Kulturnog centra Pančeva predstavlja od 10. do 25. oktobra 2019. "ideograme" Saše Pančića (1965, Mostar). Diplomirao je na Fakultetu likovne umetnosti u Beogradu, odsek za slikarstvo, gde je i magistrirao na odseku za crtež.Image

Image

Slobodan Mijušković: Nakon što je u prvim decenijama prošlog veka tema apstrakcije i bespredmetnosti bila u središtu interesa jezičkih eksperimentacija i teorijskih debata najistaknutijih pionira modernizma i avangarde Kandinskog (Василий Васильевич Кандинский), Maljeviča (Казими́р Севери́нович Мале́вич), Mondriana (Pieter Cornelis Mondriaan)..., kasnije je, i pored pojedinih potonjih važnih obnova i aktuelizacija, prestala da bude problemsko jezgro oko kojeg se grade ključni umetnički stavovi i pozicije. I u slikarstvu i skulpturi apstrakcija je postala jedan od standardnih jezičkih idioma na "meniju" savremene umetnosti. Pa ipak, izbor u tom smislu ni danas, rekao bih, ne mora biti bez određenog značaja, posebno kada se apstrakcija ne poima rigidno stilistički, striktno unutar limita formalno-oblikovnih kategorija ili pojednostavljeno shvaćenog pojma reprezentacije. Tada taj izbor, s jedne strane, obavezuje u smislu konzistencije medijskog mišljenja, a s druge, može biti indikacija zauzimanja izvesnih stavova šireg značenja, posebno u odnosu na pitanje prirode, smisla i funkcije umetnosti. Pri tom, imam u vidu da je istorijska debata o temi "apstraktno ili konkretno/realno" dobila dodatnu produktivnu dimenziju kada je reč o (apstraktnoj) skulpturi, dakle, mediju s bitno drugačijim svojstvima od slikarstva. Da li tvoj konstantni rad u jezičkim terminima apstrakcije ima neko posebno značenje?

Saša Pančić: Jezik apstrakcije danas ima izmenjen status i smisao, njegov sadržaj se samo delimično oslanja na avangardno nasleđe i istorijsku modernu, dok svoje značenje u većoj meri temelji na ponovnom preispitivanju elemenata stvarnosti, a posebno na odnosu prema linearnom konceptu vremena. Za mene taj jezik ima prirodu konkretnog govora, on je svest s osećanjem prema različitim dimenzijama i interakcijama između spoljnog i unutrašnjeg, fizičkog i psihičkog, istorijskog i nadistorijskog.

Stoga ne znam koliko bih svoje radove nazvao skulpturama, to su pre svega dinamički objekti, nastali u prelazima, mešanju i tenziji, uvek spremni da hologramski iskoče ili se vrate u iniciranu ravan. Brojne su i složene uzročne veze između simboličkog sadržaja površine i njene prostorne materijalizacije. Rekao bih da tu apstraktni izraz predstavlja ključ za ulazak u različite vremenske i prostorne odrednice, ali s jednom bitnom naznakom – da on nije izvor utilitarnog znanja niti posebne kulturne nadmoći. Jezik apstrakcije ne određuje epohu i nije stil, on nije zarobljen u vremenu i u svojoj elementarnosti istovremeno pripada izrazu Hopi Indijanaca i Rodčenka, Ričarda Sere (Richard Serra) i Brankušija (Constantin Brâncuşi), Čilide (Eduardo Chillida), isto koliko pripada i izrazu narodnih graditelja. Zato ga lako prepoznajemo kao sopstveni unutrašnji ritam, simetriju i harmoniju.

Delovi razgovora između Slobodana Mijuškovića i Saše Pančića iz knjige "Saša Pančić, radovi 2002–2017", izdavač "New Moment", Beograd.