Orfelinov ćirilski preobražaj
ImageČime započeti priču o ćiriličnom pismu, u današnjem vremenu otuđenom od kulture pismenosti, kada gotovo čitavo tehnologizovano društvo tipka po ekranima u beskonačnim trakama slika i informacija? Koliko se skrivenih vrednosti nalazi u hodnicima nedovoljno iščitanih i nanovo (ne)objavljenih knjiga? Naravno, neizbežni politizovani karakter današnjice koji za sobom vuče balast nerazumevanja nastalog usled pogrešno tumačenih istorijskih pojava, obavezuje nas da veoma oprezno pristupamo govoru o našem prelepom, i nažalost, skrajnutom pismu.Image

Image

Zaharije Orfelin rođen je 1726. godine u sremskoj varoši Vukovaru za čije su ime/prezime strani učenjaci tvrdili da je kovanica dvaju antičkih reči Orfeja i Lire. Stvarao je u doba velikih promena koje su zahvatale srpski narod u vreme kada su Srbi prihvatili rusko prosvetiteljstvo, potom barok rusko-kijevskog duhovnog kruga, da bi okrenuti zapadu poprimili austrijski kulturni uticaj. Isto se desilo i sa Orfelinom koji je pisao ruskoslovenski očima uprtim ka Istoku i vremenom, predanim radom postajao Evropejac, Bečlija. Trebalo bi nam nekoliko dana samo da pobrojimo oblasti u kojima se ovaj vrsni znalac oprobao i dokazao, od kancelarijskih poslova, učiteljskih i uređivačkih, književno-poetskih i bakrorezačko štamparskih u umetničkom ruhu sazdanih, na polzu naroda serpskog za svagda.

Pomenimo reči jedinstvenog Dositeja Obradovića koji ga je od svih jedinog istakao a da to Orfelin nije doživeo - u čuvenoj rečenici: da se ime Zaharija Orfelina ime neće među rodom našim zaboraviti se. Uz Jovana Rajića dakako. Orfelin je u XVIII stoleću svojom neobičnom radinošću podigao najsjajniji spomenik srpskoj ćirilici posvetivši čitav svoj život krasnopisu i crtanju umetnički oblikovane slavenoserpske ćirilice. Pominjemo ga i kao stanovnika Novog Sada gde je jedno vreme posedovao kuću na svom trnovitom putu, kulturnom putu, poput onog Dositejevog, od Temišvara, Novog Sada, Sremskih Karlovaca, Beča, Venecije, Petrovgrada... On je svojim plajvazom, kako je po nemeckom nazivao olovku crtao slovo kako niko drugi nije u celokupnoj kulturnoj istoriji Srba. Zbog toga se danas prisećamo njegovih radova, posebno čuvenih Kaligrafija u kojima je sažeo sopstvena iskustva iz domena kaligrafije.

Izučavajući najčuvenije kaligrafske priručnike toga vremena, Zaharija Orfelin je bio najbolji učitelj i vrhunski hudožnik, umetnik neverovatnog božanskog dara. Posvećen graviranju i halkografskom štampanju knjiga i „ikona na hartiji“ od kojih se mnoge čuvaju i izlažu Galeriji Matice srpske, Orfelin je u svojoj karlovačkoj „bakarnoj tipografiji“ otisnuo tri krasnopisa. Prvi je ugledao svetlost dana 1759. godine pod naslovom Novaja i osnovatelnaja slaveno-serbskaja Kaligrafija; drugi godine 1776. pod naslovom Novjejšija slavenskija Propisi; i treći godine 1778. pod naslovom Slavenskaja i valahijskaja Kaligrafija.

Kulminaciju kaligrafske veštine ostvario je Orfelin u velikoj Kaligrafiji koja je izrađena kao table u crtežu 1777. godine i koja je ostala u rukopisu do izdanja našeg poznatog istoričara umetnosti, dudogodišnjeg kustosa Galerije Matice srpske, Dinka Davidova iz 1994. godine. I još valja istaći da je predsednik Ilirske dvorske deputacije, grof Koler, u predstavci  carici Mariji Tereziji od 17. jula 1777. godine, a povodom rukopisne Kaligrafije nazvao Orfelina – Genie. Znameniti bečki dvorski bakrorezac Jakob Šmucer predložio je Orfelina za člana Carsko-kraljevske bakrorezačke akademije na osnovu čega ga je Marja Terezija nagradila sa sto dukata u zlatu. Veliki uspeh je ubrzo potom pao pod senku administracije, koja je tražila da se original sažme sa 48 tabli na samo 17 kako bi se zadovoljili principi koje je postavila centralistička država za vreme školskih reformi sedamdesetih godina XVIII veka. U rukopisnoj Kaligrafiji, koja nije kompletna, Orfelin je predvideo i figuralnu kompoziciju na kojoj muški lik u rokoko kostimu sedi za stolom i pokazuje pravilno sedenje – položaj tela pri pisanju. Ranije se smatralo da ovaj lik predstavlja autoportret Zaharija Orfelina.

Ko je zapravo bio ovaj neverovatan čovek koji je u oskudici umro 1785. godine na sajlovačkom salašu bačkog episkopa Josifa Jovanovića Šakabente a kasnije sahranjen na jovanovskom groblju u Novom Sadu, koje je, svedoci smo, nedavno bilo otkopano radi istraživanja? Da li je među rakama koje su tamo otvorene bio i njegov grob nismo još saznali. I nismo prvi koji upozoravamo na to neoprostivo neznanje i nebrigu. Ako ništa drugo onda zbog nemerljivog doprinosa srpskoj kulturi – kulturi srpske ćirilice koja je zahvaljujući njemu stala u red najviših kaligrafskih dometa tadašnjeg učenog sveta. Za početak bismo mogli otvoriti stranice Orfelinovih Kaligrafija (i ne samo njih!) kako bi pažljivo osmotrili čitav organizam savršenosti umetničkog krasnopisanja, uobličavanja slova. Pomislimo i još kako bi bilo divno uvrstiti ova kaligrafska dela nastala u svrhu nekadašnje pouke iz XVIII stoleća, u obavezne školske primerke iz kojih bi naša deca izučavala i ispisivala ćirilična slova. Da li je to ostvarivo ili je ovaj predlog isuviše nezamisliv u licu ubrzanog vremena? Procenite sami.

Mr Danilo Vuksanović

Izvor: Dnevnik