Andrej Tišma - "Nemoguća tranzicija", digital print
ImageGalerija "Podrum", Novi Sad. Mart 2006.
Izložbom digitalnih printova pod nazivom „Nemoguća tranzicija“, Tišma potvrđuje opredeljenje za aktivni odnos umetnika prema „stvarnosnoj zbilji“. Njegovo shvatanje umetnosti samo prividno podrazumeva direktne, narativne iskaze koji se, smislom (i darom) za građenje dvosmislenih značenja „prepoznatog“, pretvaraju u metafore.


Oni još nisu otišli a ovi nisu još došli. Na toj pustoj vetrometini gde svako zapišava svoju teritoriji i svoje interese uvodi u ravan nacionalnih, ne može da opstane tek zasađena tranziciona trava. Ono što u podne iznikne, preko noći pogaze galopirajući šverceri, napaljeni pevači patriotskih pesama, promoteri brzoplete zarade, lakoverni podizači gotovine, zastupnici inostranih očekivanje, savetnici domaćih dubioza, niskogazirani kokakolistički odredi, čelični američki smederevci i svi ostali čiji su interesi specificirani u sklopu tog, opšteg, globalnog interesa.

U svemu tome nije lako da se snađe običan čovek. Ništa nije lakše ni čoveku koji misli da može da kreativno misli. Njegovo ime je Andrej Tišma. Stepen njegove upitanosti nad ovim tranzicionim vremenom ne garantuje nikakvu sagledljivost. Naprotiv. On je opterećen kreativnim iskustvom koje nije kompatibilno sa digitalnim performansama medijskih kanala. Njegovi memorijski čipovi reaguju instinktivno. On zapravo ne pita sebe. On pita ljude oko sebe. Zar ne vidite ono što ja vidim? On hoće da vidi da sve to što jeste oko nas na tranzicionoj livadi, ima svoje ime. Ono nije iz ovih krajeva. I on se pita, kako je to moguće. Koliko juče o svemu tome govorili su nam drugačije.

Pitanje je, naravno strašno ozbiljno. Ali od umetnika se ne očekuje da daje bilo kakav odgovor. Njegovo je da prepoznaje značajan trenutak, da ga sekvencionira do nekakvog galerijskog nivoa i onda treba da ode na pecanje. Njegova uloga se tu završava. Što je pitanje dramatičnije i što je bolje spakovano u medijski lako progutljivu kapsulu, to je veća mogućnost da umetnik bude proglašen važnim. Pitanje koje je postavio novosadski umetnik Andrej Tišma, izgleda da je razumeo onaj gospodin iz Koka Kole. I odmah je došao u Vojvodinu i kupio nekakve fabrike u Subotici. Da bude bliže Andreju i da ga još bolje razume.

Ovim svojim radovima Andrej Tišma je potvrdio da poznaje univerzalni jezik Umetnosti. Njegove slike može da shvati i osiromašeni svet ovog podneblja, ali i ljudi koji su sa druge strane našeg razumevanja. I tako njegova upitanost na trenutke postaje opšte mesto u kojem se traži opravdanje i prepoznaje uzrok. Uporište ovoga jeste njegov kreativni potencijal koji za ovu priliku želi da dekodira naš socijalni status. A tu je ishod uvek bio neizvestan.

Radomir Vuković

Izložbom digitalnih printova pod nazivom „Nemoguća tranzicija“, Andrej Tišma potvrđuje opredeljenje za aktivni odnos umetnika prema „stvarnosnoj zbilji“. Njegovo shvatanje umetnosti samo prividno podrazumeva direktne, narativne iskaze koji se, smislom (i darom) za građenje dvosmislenih značenja „prepoznatog“, pretvaraju u metafore.

Ovaj ciklus digitalnih, značenjski preformulisanih sadržaja, pažljivo odabranih reklamnih fotografija, koji je unapred određen stavom o nemogućem, ne podrazumeva gorčinu pesimističkog odnosa prema uočenim kontroverzama tranzicije. Suprotstavljanjem dve realnosti (odnos „sive stvarnosti“ i potrošačkih ideala), istovremeno ih integriše u uzbudljivo jedno koje se, značenjima i neposrednim upozorenjima na očiglednost trenutka nesvršenosti („ublaženih“ agresijom reklama kao virtuelne zamene za moguće), preobražava u smisaonu intrigu.

Pre zabrinut nego apatičan, više ironičan nego pesimističan u pogledu „srećne budućnosti“ koju će doneti tranzicija, Tišma (pre)ispituje sopstvene emocije i doživljaje agresivnih reklama „prestižnih“ proizvoda (Reebok, Lauren, Boucheron, Coca Cola, Boss, Yamaha). Oni su realnost „iz druge ruke“, varljive slike lažnih vrednosti iz kontroverznog domena bogatsva koje ga egzistencijalno ugrožavaju i obespokojavaju. NJegov odgovor na stvarnost „sa druge strane ulice“, neposredno je izrečen u iluzijama digitalnih printova koje se podrazumevaju u univerzalnom svetu Slike (podjednako slike-predstave, „označene predstave“ ili slike znakova), u realnosti njenih opsena. Odgovor je iznuđen ali i odgovarajući, opsena koja je podrazumevajuća jedinica ubedljivosti Slike (digitalnog printa), merom prepoznatog postaje stvarnost na koju nevoljno pristajemo iako znamo da to nije svet obećanog spokoja. Nedoumice o smislu bogatstva, Tišma ne razrešava, prihvata ih kao stupice stvarnosnog miljea koji ga guši, kome osećajem za mere vrednosti ne pripada. NJegova umetnička angažovanost ne poklapa se u potpunosti sa mogućim političkim odnosom prema „zbilji u formiranju“. Interesuje ga umetnička realnost „ne-konačne stvarnosti“, likovna istinitost, svejedno da li u predstavi ili znaku, koja relativizuje egzistencijalne kontraste „trenutka tranzicije“ i postavlja ih u područje nemogućeg.

Eksplicitno upozorenje da stvar treba uzeti u svoje ruke („Prva pomoć – uradi sam: EPP borbe za mentalno preživljavanje“), jer samo prepoznavanje „firmiranih“ proizvoda u zbilji truleži, raspadanja, bede i nemaštine, u osnovi je pogled sa distance bez obzira na stepen kritičnosti. Tišma uspeva da izbegne političku retoriku o poznatom, koristi direktan iskaz koji je istovremeno i metafora o dvosmisleno mogućem, i poruka koja se neposredno vizuelno uobličava i na različite načine tumači. Kontroverze vrednosti tranzicije koje uočava i značenjske zamke koje postavlja, pretočene su u stvarnosne iluzije precizno uobličenih, najčešće „označenih“ predstava, u vizuelne celine „estetskih vrtoglavica“ ubedljivog plastičkog smisla. NJegov odnos prema strukturi digitalnog printa bliži je „estetskoj viziji sveta i društva“ nego pragmatičnom, retoričkom stavu o domenu bogatstva i vrednostima. U osnovi je intimna zapitanost koju Andrej Tišma ne želi da zadrži za sabe, „otvara“ svoju privatnost aktivnom „posmatraču“ i uvlači ga u svet sopstvenih doživljaja.

Miloš Arsić


Andrej Tišma (1952, Novi Sad). Diplomirao je na Akademiji likovnih umetnosti u Pragu, Čehoslovačka, 1976. Samostalno izlaže od 1972, a od 1969. je učestvovao na preko 500 zajedničkih izložbi u oko 40 zemalja sveta. Bavi se fotografijom, performansom, videom, kompjuterskom grafikom i internet umetnošćšu. Samostalne izložbe fotografija: Beograd (1986), Novi Sad (1987), Novo Mesto (1988), Beograd (1992), Novi Sad (2005). Ostale odabrane samostalne izložbe: Njujork (1987), Milano (1991), Seul (1992), Napulj (1995), San Francisko (1996). Od 1976. objavljuje likovnu kritiku i teoriju. Živi i radi u Novom Sadu.