Janoš Tarko - Slike, kolaži i asamblaži u Američkom kutku
ImageNOVI SAD. Američki kutak u Novom Sadu predstavlja od 30. oktobra do 30. novembra 2020. slike, kolaže i asamblaže Tarko Janoša (1980, Novi Sad) nastale u proteklih par godina. Diplomirao je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, na odseku za grafiku, kod profesora Milana Stanojeva. Na istom fakultetu je završio master studije. Trenutno je na doktorskim studijama na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, likovni smer.Image

Image

Digitalno dete? Zvezdani čovek? Gosn. Psihopata? Kauboj, Pušač, Arthrist... ili Slikar? Koju ulogu igra današnji Čovek pored prozora, posmatrač, gledalac, voajer? Da li može, posle svih nadražaja i provokacija, Virusa i Snova Miki Mausa, posle svih histeričnih šokova, da iskreno kaže Osećam se super, a da pritom ne pukne od smeha samom sebi, osećajući ipak olakšanje.

Naslovi slika Janoša Tarka neskriveno govore o stanjima današnjeg čoveka koji, u želji za autentičnom egzistencijom, luta od krajnosti do krajnosti, od Meditacije do Bunta, od Erotike do Urbanog otpada. Ova stanja su bliska autoru, doživljavao ih je još u svojim prvim pokušajima stvaralaštva, pre studija na likovnoj akademiji. On smatra da ih mora razumeti da bi mogao razumeti i ulogu umetnosti u današnjem svetu. Ta stanja su izvor njegovih frustracija, ali i zadovoljstava.

U Tarkovim radovima nailazimo na elemente likovnosti i poetike Dade, Pop Arta, Art Bruta, Street Arta, Panka, ali i Nadrealizma, posebno u stvaralačkom procesu i imenovanju radova. Breton je Nadrealizam definisao kao „čist psihički automatizam koji želi izraziti, bilo usmeno, bilo pismeno, ili na bilo koji drugi način, stvarno delovanje misli. Diktat misli, u odsustvu svake kontrole koju bi vršio razum, izvan svake estetske ili moralne preokupacije”. U tom procesu važno je izražavati se bez kontrole razuma, bez razmišljanja o harmoniji boja, o principima komponovanja, u odsustvu bilo kojih pravila i namera. Nesumnjivo je autoru ovaj metod blizak.

Pred publikom su radovi nastali u poslednjih par godina. Tehnički, oni su takođe raznovrsni - ulja na platnu, asamblaži i kolaži. Čini se da je autor sebi sve dozvolio, oslobođen onoga što ga je sputavalo, oslobođen svih odgovornosti koje je osećao prema tehnikama i temama, prema dogmama u umetnosti. Od početka studija osećao je strast ekspresije, u bilo kom mediju. To je ostala njegova primarna težnja. Izneti iz sebe ono što je ponekad i na granici privatnog, bez stida.
Njegove čudne, kontrastne forme snažnog kolorita, te apstraktne karikature bića u minamilističkim, ali ipak urbanim prostorima ulica i stanova, zabavljaju nas na iščašen način. Humor je neophodan Tarku. Po njegovom mišljenju humor je komponenta koja čini delo legitimnim, njime likovno postaje komično.

Na izloženim delima nalazimo mnoge simbole koji su postali, možemo reći, nezaobilazni arhetipovi likovnog stvaralaštva. Ramovi, figure, klasični elementi mrtve prirode, aktovi, pejzaži, lica, simboli... to je širok repertoar motiva. Oni bi mogli navesti na pomisao da je Tarko zauzeo poziciju kritičara, usmerenog ka preispitivanju granica umetničkih medija. Ali to nije ključna oblast njegovog delovanja. On nije konceptualista, on čvrsto veruje u moć slike. Umesto kritike, element igre je snažnije zastupljen. Kritika je najčešće ozbiljna, a ozbiljnost se ne uklapa u autorovo shvatanje stvaralaštva. Ako Tarko i kritikuje, njegovo polazište nije strogo, nije polazište čoveka koji tvrdi da zna kako bi društvo postalo bolje. Radove koje stvara, na prvom mestu stvara za posmatrača koji želi da bude benigno provociran, zabavljen tuđim psihološkim problemima, likovnim zagonetkama, ili dijalogom sa umetnikom. Međutim, u trenucima tog dijaloga, posmatrač i sebe vidi kao komičnog učesnika, na trenutke svesnog svoje ludosti.

dr Vladimir Dimovski