Gordana Kaljalović i Đorđe Odanović - Mesečeva soba
ImagePANČEVO. Galerija savremene umetnosti Kulturnog centra Pančeva predstavlja od 25. marta do 16. aprila 2021. izložbu Gordane Kaljalović (1951, Beograd) i Đorđa Odanovića (1956). Gordana Kaljalović je diplomirala na Fakultetu Likovnih umetnosti u Beogradu i na Filološkom fakultetu (engleski jezik i književnost) u Beogradu. Magistrirala na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Đorđe Odanović je diplomirao i magistrirao na Fakultetu Primenjenih umetnosti u Beogradu na katedri grafike, odsek fotografije.Image

Image

Mesec je od početka civilizacije fascinirao čoveka na različite načine i sa različitim pobudama, a popularni izraz La bella luna, slavi mnogo više od same fizičke posebnosti tog nebeskog tela, istovremeno podrazumevajući sve one kontekste i kreativne potencijale jedinog prirodnog Zemljinog satelita. Od trenutka kada je primalno uočen svetli disk na tamnom nebu i perceptovan kao božanstvo, preko prvih racionalnih i naučnih istraživanja, istorijsko sletanje na Mesec, čime je ostvaren fizički kontakt, dobilo je karakter finalne spoznaje. Taj ultimativni čin totalnog prisustva podrazumevao je i iskustvo svih čula.

– Baz Oldrin je, na primer, u knjizi "Magnificent Desolation", na osnovu prašine slučajno unesene u lunarni modul, opisao miris kao oštar, metalni, poput baruta ili mirisa vazduha nakon vatrometa.

Razmatranje modaliteta recepcije Meseca Gordana Kaljalović i Đorđe Odanović postavili su u dijalektički odnos i kombinujući mnoge asocijativne reference stvorili jedinstven misaono-vizuelni dijalog diferenciran u tri celine: Soba Mesečevih mapa, Soba Mesečevih mena i Soba Mesečine, čime su iskazali i fokuse svojih interesovanja. Za autore površina Meseca je dragoceni diskurzivni izvor, reljef enformelne strukture s karakterističnim kraterima, element transpozicije u novu sliku, u novi konstrukt koji istovremeno iskazuju sukob realnog i potencijalnog, interakciju neba i zemlje. Taj taktilni segment razmatranja, zasnovan na iskustvima stečenim kako kroz neposredno posmatranje samog Meseca tako i preko brojnih fotografija njegove površine kao i fizičkog materijala donesenog sa misija Apola, poslužio im je kao osnov za sintezu vizuelnih označitelja različitog porekla u jedinstveni realitet sa svim potencijalima koje te različitosti nose, kao u slučaju materijala iz okoline Bora, iskazano i kroz objekte i kroz fotografije. Baš kao što je Bašlar zapisao: "Snaga rečenice-slike koja spaja heterogene elemente tada je snaga jaza i sudara koji razotkriva tajnu jednog sveta".

Čovek je dugo vremena ritam svog života usklađivao prema mesečevim menama koje su mu bile vremenski orijentiri, ali su one pre svega metronomi ritma same prirode. Te promene su konstanta vremena, večno trajanje koje se kroz svoje zemaLjske manifestacije iskazuje kao neprikosnovena memorija planete. Taj kontinuitet prekida i obnovljivosti, ponavljanja s razlikama, Gordana Kaljalović i Đorđe Odanović su postavili za osnov doživljavanja Meseca kao diskurzivnog predmeta. Ukazujući da i oni mali pokazatelji sinergije Meseca i Zemlje, poput nabora na peščanoj obali nastalih permanentnim radom talasa, jesu naznaka razvijenijeg konteksta sukobljavanja kao modaliteta postojanja i opstanka, dijalektike uslovljenosti i reciprociteta.

Smena dana i noći još jedan je primer konstantnih promena, kosmičke mistike eshatološkog shvatanja vremena. Izdvajajući mesečevu svetlost kao poseban (tematsko-vizuelni) okvir, s jedne strane ukazuju na sve one pojavnosti mesečine u čovekovoj spoznaji, a s druge, na likovni aspekt svetlosti. U radovima u kojima tretiraju mesec kao sjajni disk, mesečina jeste svetlost suprostavljena mraku, ono što se izdvaja iz tame, pokretačka energija. Ali za razliku od difuzne, sveprisutne sunčeve svetlosti, isijavanje iz tame indukuje dinamiku, sukob, pobunu protiv beskonačnog mraka svemira, stvarajući dramaturški mizanscen. Svetlost je i cilj i metod, ona je energija i personifikacija različitih emotivnih stanja.

Kao i u dosadašnjim zajedničkim istraživanjima, Gordana Kaljalović i Đorđe Odanović nastavljaju intermedijalni dijalog, blizak ransijerovskoj dijalektičkoj a ne simboličkoj montaži, u kojoj se elementi postavke ne dovode primarno u vezu svojom sličnošću ili poreklom – to su elementi istog izvorišta uvodeni u heterogeni poredak u kome se iz jednog poznatog stvara novi svet. Svet večitog trajanja nasuprot recentnoj posthumanoj pometnji.

Sava Ristović