Radule Bošković - Plakati Srpskog narodnog pozorišta (1981-2019)
ImageNOVI SAD. U donjem foajeu dve najveće sale Srpskog narodnog pozorišta i u foajeu Kulturnog centra Vojvodine "Miloš Crnjanski" u Novom Sadu predstavljena je, od 26. marta do 20. maja 2021, izložba plakata Radula Boškovića (1954, Novi Sad). Diplomirao je na Fakultetu za primenjene umetnosti u Beogradu, na Oseku grafike u klasi profesora Branislava Makeša i grafiku knjige kod profesora Bogdana Kršića. Bavi se slikarstvom, grafikom, scenografijom i grafičkim oblikovanjem. Dobitnik je više nagrada i priznanja.Image

Image

Pozorište i plakat su kao sasvim različite umetničke discipline i umetničke forme delovale zajedno, verovatno još od antičkih dana. Ako se kao svojevrsna preteča pojmu plakata može uzeti antičko, ili rimsko pozorište, kada su najave pozorišnih predstava kao prvi praplakati bili urezivani u ploče od meda, ređe u mermer i izloženi na javnom mestu, verovatno u neposrednoj blizini pozorišta, kao što je to bio slučaj i sa zakonima i odlukama rimskog senata koji su takođe bili objavljivani u javnom prostoru.

Usavršavanjem grafičkih reproduktivnih tehnika, litografije, bakroreza i drvoreza, zauzeo je plakat i to najčešće baš pozorišni, jedno od prvih mesta u području grafičke umetnosti, a svetskom izložbom (1878), kada je prosvetljena Evropa proklamovala japanizam i njegove prelepe drvoreze, moderni plakat kao i sve primenjene, posebno grafičke umetnosti, započeli su svoj spektakularni umetnički razvoj. Od tada pozorišne kuće su rado, osetivši želje svoje publike, za izradu plakata svojih predstava angažovale vrhunske umetnike plakatske umetnosti sa kraja XIX i početka XX veka – Tuluz Lotrek (1864–1901), Žil Čeret (1836–1932) ili Alfons Muha (1860-1939), pomenimo samo najpoznatije. Pozorišni plakati su takođe značajno pospešili i razvoj tehnologije štamparstva kao i svih reproduktivnih umetnosti pojačavajući interesovanje za plakat kao samostalnu i originalnu umetničku i grafičku disciplinu. U isto vreme, razvoj plakatske umetnosti, posebno pozorišnog plakata, kod brojnih evropskih naroda bio je uključen u nacionalni pokret postavši, kao u našem slučaju, deo sveopšte želje za čuvanjem i negovanjem nacionalnog identiteta. Uostalom, Srpsko narodno pozorište je i osnovano da neguje i rasprostire nacionalnu misiju, da svoju publiku upoznaje sa narodnom prošlošću kao i da podstiče domaće pisce da se više bave dramskom literaturom.

***

Plakat je više od ostalih umetničkih i grafičkih disciplina bio direktno vezan za razvoj različitih štamparskih tehnika, što je opet, bilo u direktnoj vezi sa razvojem i tokovima industrijskog napredka. Moderne štamparske mašine se u Srbiji pojavljuju početkom XIX veka, dakle znatno kasnije u odnosu na većinu drugih evropskih država čiji istorijat štampe doseže dublje u prošlost. Prva štamparska mašina je, posle više pokušaja, nabavljena u Petrogradu, po nalogu kneza Miloša Obrenovića, a u Srbiju je dopremaju tokom 1831. godine. Istovremeno, kada je štamparija dopremljena u Srbiju, pojavljuje se i prvi plakat (1832) koji se čuva u Arhivu Srbije. Na prvom srpskom plakatu je, u gornjem delu, prikazan slon, dok je u donjem uokviren tekst kojim se građanstvo poziva na spektakl prikazivanja jednog "muškog elefanta". Prvi pozorišni plakat u Srbiji potiče iz 1833. godine, mada nije štampan u Srbiji, urađen je za predstavu Inkle i Jarika Joakima Vujića i štampan dvojezično, na slavenoserbskom i nemačkom jeziku. Prvi, pak pozorišni plakat štampan u Srbiji vezan je za rad Teatra na Đumruku i najavljuje predstavu Smrt Stefana Dečanskog Jovana Sterije Popovića za 4. decembar 1841. godine. Isti teatar je narednih decenija štampao svoje najavne plakate vizuelno obogaćene ornamentima i stilizovanim motivima, što je vremenom postao standard koji je plakat razlikovao od običnih obavesti. Postoje pozorišni plakati i pre osnivanja nacionalnog pozorišta, za predstave novosadskog Letećeg diletantskog pozorišta (pod imenom Domorodno teatralno društvo) u Zagrebu, Karlovcu i Sisku iz perioda 1840–1841. godina, koji se čuvaju u zagrebačkim arhivama.

Od osnivanja Srpskog narodnog pozorišta (1861) novosadski štampari su prihvatili da izrađuju pozorišne plakate koji su obaveštavali o premijernim predstavama nacionalnog teatra. Plakati koncipirani u formi afišea, pozorišnog programa, štampani su u štamparijama Arse Pajevića, Luke Jocića, braće Popović i drugih, ujedno postajući i faktor u očuvanju, negovanju i širenju nacionalne svesti u javnom prostoru. Štampani (isključivo) ćirilicom, u visokoj štampi, bez likovnih priloga, neki od najranijih pozorišnih plakata bili su maštoviti kako su im u procesu štampe dodavane ukrasne linije, sitne vinjete i različiti ornamenti. U narednim periodima razvoja Srpskog narodnog pozorišta pozorišni plakati su redovno pratili sve aktivnosti pozorišta dok na vizuelnom planu uglavnom ponavljaju zadate tipografske matrice a najčešće su štampani u štampariji Dušana Čamprage.

Sve do polovine XX veka u Srbiji i Vojvodini plakate nisu radili poznati autori, niti profesionalci koji se nisu potpisivali, a samo je malo tih plakata i sačuvano. Na onim retkim koji su preostali do danas prevagu odnosi sam tekst najave pozorišne predstave, često i jedini grafički oblik na samim plakatima, čime je plakat zadovoljavao svoju osnovnu, informativnu funkciju. "Kako je poznato", piše Zdravko Mićanović, "grafički izgled plakata, pa i onih pozorišnih, sporo se menjao a i te promene su se svodile na različite vrste (obojene) hartije i tipografiju, veličinu i oblik slova".

Tek od šezdesetih godina proteklog stoleća na našim prostorima se počelo razmišljati o plakatu kao sastavnom delu pozorišnog procesa i njegovoj vizuelizaciji same pozorišne predstave na koju poziva. Tako je polako, korak po korak, pozorišni plakat osvajao svoje pozicije kada se promoviše kao nešto više od puke najave i (tipografskog) spiska vezanog sa predstavu i glumce. Srpsko narodno pozorište je od ranih pedesetih pa sve do početka osamdesetih plakate tipografskih najava štampalo u svojoj štampariji u ulici proslavljenog glumca Laze Telčkog. Sterijino pozorje, osnovano 1956. godine kao smotra jugoslovenske pozorišne umetnosti, prva je pozorišna institucija na vojvođanskim prostorima koja je započela negovanje autorskog, umetničkog pristupa pozorišnom plakatu.

***

Od početkaka osamdesetih godina i otvaranja nove zgrade, u Srpskom narodnom pozorištu se organizuje Studio za dizajn, a na njegovo čelo dolazi Radule Bošković, koji je u naredne četiri decenije učvrstio, propagirao i proširio plakatsku i dizajnersku delatnost unutar SNP. Tada faktički počinje period savremenih pozorišnih plakata koji su u novom duhu revolucionarno promenili prethodnu praksu. U isto vreme novi je pristup važio za sve segmente pozorišnog delovanja – drama, opera, balet. Od tada do danas Bošković je potpisao oko tri stotine plakata za potrebe SNP čime se njegov plakatski opus, prirodno, skoro sasvim poklopio sa delovanjem pozorišta u tom periodu. Bošković u SNP stiže neposredno po okončanju studija na beogradskom Fakultetu za primenjene umetnosti, na odseku Grafike u klasi profesora Bogdana Kršića i Branislava Makeša, gde se još kao mladi umetnik upoznaje sa širokim spektrom umetničkog stvaralaštva. Pripadao je generaciji studenata čiji su profesori bili neki od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih umetnika primenjene i grafičke umetnosti – Dragoslav Stojanović Sip (na predmetu Teorija forme), Miloš Ćirić (Grafičke komunikacije), Bora Likić (Plakat), Bogdan Kršić (Grafika knjige), Božidar Džemerković i Branislav Makeš (Klasične grafičke tehnike), Stjepan Fileki a potom Aleksandar Dodik (Pismo), i Miodrag Vujačić Mirski (Crtanje i slikanje). Kao nadaren i zainteresovan student Bošković savladava brojne slikarske, grafičke i štamparske tehnike čije su se osnove izučavale na fakultetu. Paralelan rad na oblikovanju plakata i slikarstvu (ulja, pastel, crtež) tekao je tokom čitave Boškovićeve karijere. Dugogodišni rad u pozorištu uključivao je pored plakata i sve vrste i oblike grafičkog dizajna vezanog za delovanje pozorišta, od programskih knjižica do savremenih bilborda.

Veći deo zaključaka i komentara likovnih kritičara koji su pratili Boškovićevu umetničku karijeru, može se primeniti i na njegov obiman plakatski opus jer je on, verovatno kao niko u našoj plakatskoj istoriji, plakatu prilazio kao istinskoj slici. Bošković je svoje plakate uglavnom slikao, tačnije u medij plakata je direktno transponovao svoje slikarstvo. U njegovom umetničkom radu, podvlači Sava Stepanov, kroz osobeni ritam linija i boja prepliću se osećajnost, plemenitost, lepota bajkovitog sna, lirska poetika, mitsko, monumentalno i literalno, što sve skupa odiše nekim uzvišenim, renesansnim senzibilitetom. Kao i njegovo slikarstvo, plakati koje radi u kontinuitetu više od tri decenije, karakterišu visok profesionalizam i doslednost rafiniranog izraza. I ostali kritičari i likovni hroničari podvlačili su njegov izuzetni crtački talenat i sposobnost da linijom obuhvati, prezentuje i iskaže svoju osećajnost. Miloš Arsić ističe Boškovićeve setne akcente i nostalgičnu atmosferu, figurativnost i izrazito scenični karakter koji su obogaćeni čvrstim i logičnim kompozicijama, nekada diskretan a nekada raskošan kolorit kroz pedantno sprovedenu materijalizaciju njegovih metaforičnih slika / predstava u kojima se umetnik poigrava tradicionalnim shvatanjima primarnih dimenzija vremena i prostora. U oblikovanju plakata Bošković se opredeljuje za univerzalni jezik, jezik simboličkog i sadržinskog, kroz koga daje upečatljive slike scena, prizora i događaja, najčešće kroz crtež obogaćen ponekad pravom eksplozijom boja, zapisuje Miroslav Mušić. Povezivajući svoja likovna dela sa literaturom, scenskom i muzičkom umetnošću, Bošković vodi vizuelni dijalog sa svetom pozorišta. Dodajući individualna svojstva, njegovi plakati ostaju prepoznatljivi, a neki od njih žive i duže od predstava na koje pozivaju.

Iz osamdesetih godina ostali su upamćeni Boškovićevi (slikani) plakati za Don Kihota (1984) i Klementov pad (1988), a iz prve polovine devedesetih po kvalitetu i tada već sasvim prepoznatljivom umetničkom rukopisu, ističu se plakati predstava Audijencija (1990), Violinista na krovu (1992) i Grk Zorba (1994). Slede, u drugoj polovini iste decenije već legendarni Murlin Murlo i Karmen (1995), kao i Pepo ili pobuna anđela (1997), koji se mogu smatrati nekim od najuspelijih Boškovićevih pozorišnih plakata, mada se ta tvrdnja mora posmatrati kroz ličnu prizmu s obzirom na veliki broj kvalitetnih Boškovićevih pozorišnih plakata. Posebno su upečatljiva njegova sigurno koncipirana, inovativna ali i krajnje funkcionalna, tipografska rešenja u kojima se ogleda kaligrafsko umeće ali i lična, likovna kultura – Labudovo jezero (1981), Bal pod maskama (1983), Don Žuan (1984), Bela kafa (1990), Vođa (1992) i druge. Takav pristup likovnosti prikazanog teksta Bošković neguje od početka svog delovanja u oblasti pozorišnog plakata čime je u značajnoj meri obogatio nekada sumornu utilitarnu tipografiju tog specifičnog vida plakatske umetnosti koji je najprisutniji u javnom prostoru.

Sa samog početka devedesetih godina potiče i desetak diptih plakata / 2 x (100 x 70 cm) / koji se mogu smatrati nekim od najuspelijih Boškovićevih plakatskih radova – Veče u belom, Audiencija, Očevi i oci, Žene u narodnoj skupštini. U plakatima nastalim tokom poslednjih decenija delovanja u SNP-u Bošković pokazuje svu raskoš svog umetničkog talenta nastavljjući da uspešno kombinujući crtež, kaligrafiju kao i različite vrste ilustracija dok tek povremeno ili pak sasvim retko koristi fotografiju i to uglavnom naknadno modifikovanu i retuširanu. Poslednjih petnaestak godina i Bošković sasvim usvaja digitalnu tehnologiju i kao kod brojnih drugih autora ona postaje dominantna. Plakati su pročišćene forme sa motivima koji su koncentrisani na centralne delove, bez suvišnih dodataka, svedene i ponovo pažljivo odabrane tipografije. U istom periodu Bošković, zajedno sa svim strukturama unutar SNP postavlja i visoke standarde kada je reč o programskim knjižicama, koje, pored zanimljivog sadržaja, na atraktivan način propagiraju i ostale umetnosti koje "služe" pozorištu – scenografija, kostimografija i fotografija.

Plakat je, baš kao i druga dela likovne umetnosti, neka vrsta Roršahovih testova (mrlja). Vidimo baš ono što želimo da vidimo, jer je mašta, u svakom slučaju, veoma poseban i ličan prostor. Brojni Boškovićevi plakatski radovi nam u velikoj meri pomažu da, kroz likovni izraz, vidimo ali i osetimo svu složenost i lepotu pozorišne umetnosti.

Vladimir Mitrović