Teodora Jurić Miljuš - Slike i asamblaži u Galeriji Fakulteta likovnih umetnosti
ImageBEOGRAD. Galerija Fakulteta likovnih umetnosti predstavlja od 18. do 31. avgusta 2021. slike i asamblaže Teodore Jurić Miljuš (1985, Bern, Švajcarska). Studirala je slikarstvo u klasi prof. Koste Bunuševca na Akademiji lepih umetnosti u  Beogradu. Kostimografiju diplomirala na istoj Akademiji. "Asamblaži Teodore Jurić Miljuš, po svom načinu stvaranja, bliski su delima avangardnih umetnika početka i sredine 20. veka." (Olivera Erić)Image

Image
Foto: Anamarija Vartabedijan

Izložba radova Teodore Jurić Miljuš u Galeriji Fakulteta likovnih umetnosti predstavlja značajan doprinos promovisanju galerijskog programa. Značaj izložbe se ogleda kako u temi koja ukazuje na problem sve većeg zagađenja prirode, tako i u karakterističnoj, specifičnoj za umetnicu, izvedbi tehnike asamblaža.

Priroda koja nas pleni i nadahnjuje svojom lepotom, našom neodgovornošću i nemarom gubi svoj sjaj. Prikupljanjem otpada i njegovom reciklažno-artističkom prenamenom, umetnica kreira likovna rešenja koja prikazuju očišćenu, isceljenu prirodu. Shvatajući umetnost kao proaktivnu simbiozu etike i estetike – kao nameru da se pobudi lična odgovornost i težnja za stvaranjem, a ne uništavanjem, Teodora Jurić Miljuš stvara novi, poseban svet od odbačenih predmeta i materijala.

Stoga asamblaž (fr. assemblage – spajanje, sklapanje) koji podrazumeva spajanje  različitih objekata i/ili njihovih delova u cilju stvaranja kompozicije postaje njena odabrana tehnika odgovarajuća poruci dela. Njeni asamblaži se mogu opisati kao prostorni kolaži koji nisu ni slika, ni skulptura, ni arhitektura već njihova mimikrija.

Specifičan metod Teodorinih asamblaža podrazumeva preduslov jukstapozicije (fr. juxtaposition, od lat. iuxta: pored, positio: položaj) – stavljanje jednog pored drugog  poredmeta/objekata i/ili njihovih delova, ali uz suptilno vizuelno sugerisanje njihove prirodne povezanosti čineći ove asamblaže mestima stvaranja poetskih metafora. Posmatrač ima potpunu slobodu tumačenja i misaonog povezivanja delova u koherentnu celinu, bojeći svaki pojedinačni sastavni element svojom subjektivnošću, uzimajući učešće u oblikovanju poezije. Pošto se svaki njegov sastavni element može misaono transformisati i interpretirati na mnoštvo načina, asamblaž zadobija oblik poezije. Može se reći da je asamblaž metafizički i poetski, isto koliko je fizički i realistički. On predstavlja fizičku materiju koja se misaono, na individualnom nivou,  preobražava u poeziju.

Asamblaži Teodore Jurić Miljuš, po svom načinu stvaranja, bliski su delima avangardnih umetnika početka i sredine 20. veka: Šperijevim (Daniel Spoerri) asamblažnim slikama-zamkama (tabeaux piège), jer se nešto što zauzima horizontalnu orjentaciju sagledava iz vertikalne pozicije; Stankijevičevim (Richard Stankiewicz) asamblažnim skulpturama, koje jukstapoziciraju odbačene delove predmeta, objekata i materijala; Švitersovom (Kurt Schwitters) asamblažnom mercu (merz), zato što se primarno sklapa i gradi kao formalni ritam likovne kompozicije.

Po svojoj društveno-angažovanoj poruci, kojom želi da skrene pažnju i upozori na probleme ugrožavanja životne sredine, kako bi se probudila lična odgovornost, asamblaži umetnice srodni su radovima umetnika njene generacije poput projekta Čišćenje koji je realizovao Andrej Josifovski (Pijanista) ili Ekološke pesme kantautorke Jelene Petošević (Lady Jelena).

Želim da verujem da stasava generacija umetnika, koja će svojom afirmativnom umetničkom kreacijom delovati na scenu, na kojoj je osetno prisutan pravac destruktivne umetničke manipulacije. Mišljenja sam da je uloga umetnika i njegove umetnosti danas da upozore na opasnosti koje prete i ugrožavaju naše telo i dušu, kao i okolinu koja nas okružuje; i da, zatim, svojim kreativnim angažovanjima stvore umetničko delo koje izražava stvarnost ne onako kakva ona jeste, već onako kakva bi stvarnost mogla da bude.

Olivera Erić