Bojan Kiridžić - Azulejos, slike inspirisane Lisabonom u Malom likovnom salonu |
![]() ![]() Bilo je izgleda potrebno da prođe četvrt veka od premijernog prikazivanja filma "Lisabonska priča" (Wim Wenders), do ostvarenja moje želje da posetim taj poseban, čudan i izuzetno inspirativan grad. Izgleda da je i Vendersu trebalo isto toliko vremena da prođe, od vremena tame tog podneblja i završetka fašističkog režima diktatora Salazara, do pomenutog filmskog ostvarenja - koje mi je stvorilo želju, da se preko slušanja grupe "Madredeus“ dotaknem i nekih praizvora Fado muzike ali rekao bih prvenstveno vizuelnih senzacija, koje Lisabon pruža. Ciklus slika koje Bojan Kiridžić premijerno predstavlja u Malom likovnom salonu Kulturnog centra Novog Sada ne možemo da posmatramo samo i jedino kako je to uobičajeno: platnom ili papirom omeđen dvodimenzionalni prostor i u njemu likovni govor iskazan likovnim sredstvima. Ovoga puta je potrebno, pored naznačenog, da pažnju usmerimo na širu istorijsku dimenziju opšteg kulturnog i umetničkog nasleđa. Koliko jedan običan, skoro neprimetan termin kao „kretanje“ znači kada se uskrati, videli smo i doživeli svi zajedno. Svoje pravo na slobodno kretanje evropskim prostorom, dok se to moglo, Kiridžić je iskoristio da upozna, koliko je mogao, grad Lisabon u Portugaliji koji ga je inspirisao da u svoja najnovija dela ugradi deo njegove umetničke tradicije. Naime, Portugal se od drugih evropskih zemalja izdvaja tradicijom i bogatstvom ukrašavanja fasada zgrada pločicama - azulejos kao specifičnim dekorativnim elementom. Poreklo portugalskih pločica azulejos povezano je sa tradicijama drevnog Istoka. Tradicionalna Portugalska pločica izrađena je od gline i prekrivena raznobojnim glazurama uglavnom plavo-bele boje i, konceptno, predstavlja osnovnu podlogu likovnog sadržaja novog ciklusa slika. Ovim delima Kiridžić se udaljava od svojih čisto apstraktnih formi sa početka umetničke karijere, pokazujući dodatno interesovanje za ornament i unoseći u ove slike, putem portugalskih azulejosa i fadoa, i priličnu dozu nostalgije. Pored blagog ritma ornamenata, poseban segment slika čine ugrađeni akcenti koji su i sami, skoro lirski deo iskustva stečenog u Lisabonu. Svakako, tu su i dalje prisutni elementi enformela, art-bruta i dripinga koje Bojan, kao nasleđe postmoderne, primenjuje od samog početka. Ovo i ovakvo slojevito građenje slika donosi nam predstavu koliko je za umetnika, koji želi da stalno podiže svoju kreativnost i svoj stvaralački postupak na viši nivo, kretanje / putovanje važno. U predgovoru za prvu samostalnu izložbu Bojana Kiridžića napisao sam da umetnik, obraćajući se kako čoveku pojedincu tako i čoveku uopšte, pokazuje da je duboko svestan svog vremena i svog sveta što je od velike važnosti s obzirom da je opšte poznato da su sva velika dela nastala kao sposobnost umetnika da odgovori svom vremenu. Nastavljajući postojanje na javnoj likovnoj sceni, a u vremenu ponovne opšte agresije na čoveka, umetnik Bojan Kiridžić svoje mesto i dalje pronalazi na najbolji mogući način. Luka Salapura, likovni kritičar |