Stevan Kitić - Penzos gerila i druge slike
ImageNIŠ. Galerija savremene likovne umetnosti predstavlja od 31. maja do 26. juna 2022, u Paviljonu u Tvrđavi, slike Stevana Kitića (1980, Niš). Diplomirao je slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju u klasi profesora Branislava Sekulića. Magistrirao je slikarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu u klasi profesora Čedomira Vasića. Izložba predstava svojevrstan izbor iz nešto više od deset godina umetničkog rada.Image

Image

Nove rutine globalnog društva u dvehiljadedesetim godinima, dominantno su navodile na sintetički posredovanu umetnost, na umetnost iz koje su izuzeti tragovi neposredne manipulacije, koja je kao niodkuda data i kao da opovrgava istorijsku utemeljenu ulogu umetnika u procesu njenog stvaranja. Iako se već od osamdesetih godina prošlog veka raspon promena tvorbe umetničkog dela pomera, od manuelne virtuoznosti i gesta, sve do aktuelne autonomno-generisane softverske umetnosti, većim delom sveta se zasićenost tradicionalnim formama i postupcima dešava otprilike početkom ovog veka.

Za trenutak raskida sa dotašnjom leksikom u delu Stevana Kitića uzima se 2010. godina, kada nastaju prvi radovi ciklusa Penzos gerila. Iako i njegov prethodni rad prate brojne promene, zajedničku primitivističku gestualnost i podražavanje dilentantizma sada zamenjuje diskretnost naglašeno ravnih slika, čiji je sadržaj jasno stilizovan i veoma redukovan. Stiče se utisak da bi ovi radovi mogli biti u bilo kom materijalu koji je u domašaju vektorske grafike, što neposredno i važi za nekolicinu dela ovog ciklusa. Ipak, osnovni pomak koji Kitić ovom serijom čini nije prelazak u polje decidiranog znaka, niti nedvosmislene društvene kritike, već strogo kontrolisanog bunta. Ono što ovaj ciklus radova Stevana Kitića čini prepoznatljivim, u okvirima kvalitetne kritičke umetnosti ovog perioda, jeste količina bunta kojom progovara putem suptilno vođene revidiranosti.

Desetak godina kasnije ispostavlja se sasvim prirodnim priređivanje izložbe koja obuhvata ovaj krunski i cikluse koji iz njega proističu. Ovaj deo opusa autora do sada nije sagladan kao celina, a on to nesumljivo jeste. Takođe, ovim radovima se ne elaborira samo pitanje izuzetno velike društveno-političke uloge koju stare osobe imaju na starom kontinentu, a posebno u našem društvu, već se preispituje i to sa koliko odlučnosti su stari spremni da stanu u odbranu ovog poredka. Dakle, sa jedne strane postoji utemeljeni pogled koji trećem dobu pripisuje čednost pogleda i smiraj životne dinamike, a sa druge smo svedoci poleta ideala večne mladosti, dok domaću svakodnevicu obeležava specifičan status ove grupe.

Tragom mišljenja ljudske slabosti, s kojom se susrećemo u ranijem radu Stevana Kitića, a posebno u delima cuklusa Čovečišta, nastaje triptih Znalci. Njime se apostrofira jedna ustaljena narodna fraza, koja reprezentuje nestimulativni okvir za život mladog čoveka. Novi Kitićev jezik je ilustrativan i vešte stilizacije daju drugačiji, neposredniji kvalitet njegovom humoru.

Na osnovu pređašnjih delimično automatskih crteža i neposrednih studijskih priprema, već naredne 2011. godine nastaje onaj deo radova ciklusa kojima se trasira buduće delovanje umetnika. To su ujedno i radovi kojima će se uvrežiti repertoar simbola, koji s velikom fragilnošću daje ambivalentnu ulogu staraca u lokalnom kontekstu. Ortopedski štap odražava ranljivost, budi saosećanje, ipak, može biti sredstvo emotivne manipulacije ili razračunavanja. Karakteristične pantofle, opet, govore o krhkosti, ali i skromnosti i odricanju, što je neizostavni sterotip u društvima gde rodovski način života ima istorijsku primenu i gde se, uslovljeno velikom nezaposlenošću i niskim ekonomskim standardom građana, starim osobama prolongira obaveza brige o životnim potrebama svojih potomaka. Simbol stegnute pesnice nanovo se primenjuje na borbu za slobodu i otpor uzurpatoru, on ilustruje i dokazanu revolucionarnu odlučnost prethodnih generacija.

Premda se sa pravom mogu uzimati za otvorenu reakciju na dnevno-političke izazove vremena u kojima nastaju, ovi radovi manifestuju dugoročnu analizu domaćih prilika i javnog iskustva. Umetnik polazi od činjenice da brojnost penzionera i prezentnost njihovih društvenih uticaja daje legitimitet ideji da oni budu sagledani mimo uobičajnih populacionih statistika, te da se mogu kvalifikovati kao grupa udruženog delovanja. Slike Penzospower i Penzoskampf i njihovi polarizovani negativi (nokturno) biće reinterpretirani tehnikom žakara u istinske ambleme, dok će Penzoskreuz biti realizovan i u formi zastava, što će srazmerno materijalnoj nedvosmislenosti nivo satire podići na najviši nivo. Ovim rešenjima je postignut željeni utisak snage, dok je nepokebljivost staračkog jedinstva do te mere uverljiva da gotovo da budi  stanje ugroženosti. Njima se referiše na krajnje kompromitovanu heraldiku čime je njihova vizuelna učinkovitost direktna.

S otvorenim pozivom na arhaizme, Kitić progovara na temu jaza generacija u slici Nebeske prilike, dok polarizaciji daje militantne razmere u naslovnim radovima ciklusa. Time se stiže do novog iskaznog platoa u radu umetnika, koji će odlikovati i nova strategija mišljenja prizora. Dakle, naredni ciklusi na kojima će raditi, a koji su obuhvaćeni ovim pregledom njegovog slikarstva, nemaju naglašenu narativnost prethodnog, ali ih upravo to čini univerzalno podatnim za učitavanje raznovrsne društvene zabrinutosti.

Iako su slike Bumovi tek 2022. godine prevedene iz crteža u boji u ovaj umetnički medij, njima se daje svojstvo epiloga na prethodne tematske varijacije. I zaista, ovi radovi direktno odgovaraju na tenzije i slutnje uspostavljene u Penzosima. Međutim, umetnik se opredeljuje za zavodljivu likovnu metodologiju, sa uzorom u popartu, što suprotno očekivanjima uspostavlja otklon prema ekscesu, gotovo uvodeći u indiferentnost.

Kitić slika nezavisne scene eksplozije, dok elaboraciju hronološkog toka prvi put primenjuje u seriji slika, pod nazivom Dimovi. Nizom od devet numerisanih galerijskih formata zahvaćena je nestalnost ove fizičke pojave, gde je kontinuitet uspostavljen na osnovu sekvencionalnosti i estetike stripa. Lišene svakog drugog sadržaja i bez imalo iscrpljenosti motiva, ovim slikama je ostvarena evokacija na predhodni trenutak, ali je pre svega osvešćena izvesnost sekundarnih, ne manje benignih posledica svakog konflikta.

Princip sukcesivnog pregniranja volumena odgovara doslovnom zgušnjavu dima i kao takav će biti podesan i za estetizaciju gasova u istomenom ciklusu. Sasvim opravdano, na mesto dva valera sive kod Dimova, umetnik za seriju Gasovi odabira one tonove zelene boje koji u neverbalnom opštenju nose prefiks toksičnosti. Ovoga puta oblačaste forme sukcesivno uzimaju prevlast nad plavetnilom neba, sve do njegovog potpunog ukidanja.

Među dometima ovog ciklusa slika ističe se činjenična uverljivost nedoglednog prostiranja različitih agregata nesreće. Pored toga, moralna propadljivost je tematizovana na planu kolektiviteta, što ceo ovaj integralni deo opusa Stevana Kitića diferencira u odnosu na prethodne. Ipak, zaokruženju ove etape njegovog rada u velikoj meri je doprinelo sistematično gradiranje vizuelnog tona i rečitosti, kojima se bez imalo odstupanja imanira toku iskaza. Adaptibilnost ove vrste i, pre svega, dokumentovana spremnost na potpune zaokrete, navodni na zavodljivu neizvesnost po pitanju budućeg stvaralačkog kursa ovog umetnika.

Milan Ristić