Anđela Grabež - Ničija kuća u Likovnoj galeriji Kulturnog centra Beograda
ImageBEOGRAD. Likovna galerija Kulturnog centra Beograda predstavlja od 1. do 29. septembra 2022. "Ničiju kuću" Anđele Grabež (1982). "Ničiju kuću" čine tri elementa (skulpture) i dva  aneksa (video i objekat). Diplomirala je vajarstvo u klasi prof. Mrđana Bajića na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, a potom magistrirala u oblasti marketinških komunikacija na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.Image

Image

"Šta je to što je naše, a šta je to što nikad ne može biti samo vlastitost naših emocija i ponašanja? Ovo je izložba o ličnom i svačijem, svojem i tuđem, svedočenju i beleženju, gde se brišu granice faktografije i emocije. Ono što je svačǐje postaje ničije a javno se prezentuje kao potpuna diskrecija." Anđela Grabež
    
Za početak, što da ne, naslov izložbe / ambijenta Anđele Grabež "Ničija kuća" mogli bi dodatno da zakomplikujemo / pojednostavimo - n(e)i/čija kuća. Neka ta igra otvori dilemu da li je kuća nečija ili ničija, ili pitanje - čija je to kuća? Kako god, kuća je ključni toponim, središte svačijeg života, naših sveukupnih kretanja i trajanja.

"Ničiju kuću" čine tri elementa (skulpture) i dva aneksa (video i objekat). U belo obojen reljefni stolnjak, postavljen preko stola za šest osoba, sačinjen je od desetina autentičnih odlivaka delova tela u lateksu spojenih šivenjem - stopala, trbuha, kolena, dlanova, grudi i zadnjica, brojnih gostiju, partnera, prijatelja i prolaznika. Jorganska navlaka od lateksa, u boji mesa, načinjena je od oko 1000 odlivaka ljudskih lica (spavača) lepljenih jedni uz druge, gde romboidni otvor omogućuje "zavirivanje" u unutrašnjost navlake/skulpture. Luster, koji osvetljava/zatamnjuje prostor kuće, osmišljen kao bizarni polijelej, formiraju nizovi načinjeni od 4300 porcelanskih zuba Svaki zub je ručno izrađen kao autentična i jedinstvena forma, koja poseduje vlastiti identitet.

Ne manje važni, jesu dodatni elementi enterijera. Budući da je ognjište savremene kuće ekran, u jednom delu postavke upriličena je video-projekcija. Važan akcenat postavke je maska od lateksa zalivena u epoksi smolu, poput artificijelnog ćilibarskog fosila, smeštena u poslužavnik. Njen je konveksni/ekstrovertni deo obojen u savremenom mejkap maniru, dok je onaj udubljeni/introvertni obložen zlatom, asocirajući na naličje, recimo, Agamemnonove zlatne maske iz Mikene.

Glavni protagonista "Ničije kuće" je maska. I to ne jednostavni otisak lica / tela koji svojom spoljnom površinom svedoči o morfologiji modela / kalupa, već je reč o odlivku koji govori jezikom trodimenzionalnih objekata. Takva maska poseduje odlike pune skulpture, koju definiše i njen konkavni i konveksni deo, kao i međuprostori, uz učešće boje i aplikacija.

Dakle, neka vrsta Janusa, rimskog boga početka i kraja, boga svih prolaza, ulaza i izlaza, po nekim tumačenjima - boga vremena, koji se predstavlja kao glava sa dva lica - mladića i starca, okrenuta na različite strane - ka prošlosti i ka budućnosti, a koja neminovno upućuje na razmišljanja o protoku vremena i prolaznosti.

Dva temeljna značenjska uporišta ove postavke čine materijali - lateks i porcelan. Njih možemo da razumemo i kao dva lica Janusa. Prirodni lateks je materijal koji "radi" - vremenom, on menja svoju strukturu i boju, lagano propadajući. Ovde se ponaša kao svojevrsni peščani sat, ukazujući na konačnost i efemernost ljudskog postojanja. S druge strane, podstaknuta činjenicom da su zubi najtrajniji deo ljudskog tela, najdugovečniji materijalni trag po njegovom nestanku, Anđela Grabež je ručno izradila hiljade zuba u postojanom materijalu - porcelanu, ostvarivši iznenađujuć kontrapunkt radovima u lateksu.

U "Ničijoj kući" autorka autentičnim jezikom gradi arheologiju prostora jedne kuće, istražujući i preispitujući granice, preplitanja i dihotomije ličnog / intimnog i javnog prostora, ali i fizičkog i metafizičkog, vidljivog i nevidljivog, lica i naličja, materijalnog i duhovnog, trajnog i efemernog. To jeste esej o vremenu, o njegovom protoku, ali i o ljudima, o njihovoj komunikaciji i interakciji, o memoriji njihovog trajanja koja se upisuje u materijalni i nematerijalni prostor.

Anđela Grabež demonstrira autentično, razgovetno i ubedljivo vizuelno mišljenje, gde se ljudsko telo posredno postavlja kao umetnički medijum. Tu možemo da iščitamo i učitamo različite reference i reminiscencije - od ljudskih otisaka u pećinskom slikarstvu, preko nerukotvorenog lika u hrišćanskoj umetnosti, zatim, antropometrija Iva Klajna, pojedinih postulata tzv. Nove britanske skulpture s kraja 20. i početka 21. veka, preko čuvenog lustera načinjenog od tampona portugalske umetnice, Žoane Vaskonselos, do serije foto auto/portreta s maskama Sindi Šerman, ili ispovednih i radikalnih instalacija Trejsi Emin.

Na kraju, Anđela Grabež u svoju "Ničiju kuću" dodaje još jedan diskretan ali ubedljiv akcenat koji ukazuje na protok vremena - svojevrsni memento mori začin. Postavku formuliše  kao da se u kući, baš neposredno pred naš ulazak, dogodila lagana premetačina. Sve je pomalo pomereno i decentrirano - primetan je trag prisustva ljudi kojih tu nema, blisko načinu na koji su to stari majstori radili u svojim memento mori kompozicijama, gde bi u nekom enterijeru dim tek ugašene sveće odavao skorašnje prisustvo ljudi, ili bi nas na prolaznost podsećao jedan uvenuli cvet u svežem vaznom buketu, ili bi to bio peščani sat ili lobanja. Život je uzbudljiv i neponovljiv dar, no, tu negde, u prostoru između dva Janusova lica - između početka i kraja, između Erosa i Tanatosa - setimo se da smo smrtni.

Danijela Purešević

Image