Biljana Jevtić - U simbolizmu dualizma, digitalni crteži
ImageNOVI SAD. Galerija Saveza udruženja likovnih umetnika Vojvodine (SULUV) predstavlja od 6. do 17. februara 2023. digitalne crteže Biljane Jevtić Biljana Jevtić (1973, Gornji Milanovac). Diplomirala je na Akademiji umetnosti Univerziteta u Novom Sadu, grafički dizajn. Magistrirala je na istoj akademiji crtanje.Image

Image

Savremene odlike umetničkih težnji nisu odmakle od suštinskih načela kulture u dugačkoj istoriji kreativnih dometa. Uprkos tehnološkom savezu digitalne slike i umetničke ideje, konačni rezultati često izgledaju srodni univerzalnim, simboličkim i arhetipskim postulatima, koji se, iz prošlih vremena u sadašnji trenutak pretaču u iznova zanimljive konstelacije vizuelnih senzacija.

Uporište umetničkih praksi utemeljeno je u dvojnosti sveta, između mitoloških i materijalnih svojstava unutar kojih možemo pretpostaviti složenost njihovih međusobnih odnosa. Biljana Jevtić balansira po graničnim područjima vidljivog i nevidljivog, naslućenog i promišljenog, u stalnoj vežbi – tenzičnoj igri umetničke pokretljivosti. Svakim novim ciklusom razgranava se dalji tok kruž(n)olikih i sferičnih obličja, upretenih u unutarnjem, materičnom (iz)rađanju, uzdizanju i kovitlanju, kao u potrazi za jedinstvenom formulom. A tragovi imenovanja ciklusa Biljane Jevtić ubeleženi su među koricama knjiga našeg profesora Koste Bogdanovića. Sasvim prirodno.

Sastavni delovi umetnosti Biljane Jevtić zapravo su elementi kosmičke zakonitosti udvojene u suprotnostima koje obeležavaju naš život. Poput crnih i belih površi šahovskih polja, serija digitalnih likovnih zapisa upućuje na staru istinu kako je sve oko nas sazdano od dobra i zla, svetla i tame, života i smrti. Zato se na podovima hramova nalaze lavirintski vrtlozi u geometrijskoj progresiji, direktno izvedeni iz primera u prirodi. Struktura cveta ili drveta, analogija zemlje i nebeskih sila koje deluju na našu svest i pokretačku energiju, kada stvaramo umetnost, sugerišu na potrebu za večnim trajanjem. Svaka umetnička težnja jeste ogledalo prirode, apsorbcija ili apstrahovanje misli o sebi samom.

U tom dijalogu nepreglednih mogućnosti, Biljana Jevtić redukuje odvišnu, stvarnu prirodu sopstvenog okruženja i, u sebe upijajući obrazac neumornog ponavljanja, otvara beskonačne nizove sličnosti. Morfički nizovi prerastaju u simboličke a krakovi dinamičkih kretanja označavaju stožernu ideju dualističkog pogleda na svet. Zauzimanje prostora vizuelnosti oduvek je i istovremeno mirenje sa cikličnom slikom duhovnog trajanja, najpreciznije oličenog u uroborosu, zmiji koja proždire sopstveni rep ne bi li obuhvatila trenutak rađanja i umiranja u isti čas. Taj simbolički nivo poimanja umetnosti, uobličen u morfološkom sazvučju Biljanine višeznačne amblematike, vibrira iz ciklusa u ciklus kako bi ukazao posmatraču na zrno životne energije koja neće prestati da postoji dok god umetnici budu stvarali.

U simbologiji uskomešanih Jina i Janga, u izvornom zaletu ka čudesnim snopovima nedodirljivog.

Mr Danilo Vuksanović