Božidar Plazinić - Vrlo malo svetlosti, crteži
ImageNOVI SAD. Mali likovni salon predstavlja od 29. maja do 9. juna 2023. crteže Božidara Plazinića (1954, Guberevci). Studirao je na Akademiji umetnosti u Sarajevu, Akademiji (Institut De Arta Plastica) u Bukureštu i Akademiji u Rijeci, kao i na visoj školi za konzervaciju i restauraciju u Beogradu. Najnoviju seriju Božidara Plazinića, čine četiri ciklusa crteža na novinskom papiru.Image

Image

Nastali progresivno i paralelno tokom 2020, za vreme izolacije pandemije Covid-19: Čitanje dnevne štampe, Čitanje i komentari, Ekrani, i Oglasne table. Serija pozajmljuje naziv od romana Vladana Matijevića (Zrenjanin, 2010) koji je dobitnik nagrade Meša Selimović za 2011. godinu.

Sa kojim ciljem nastaju ovi crteži, kome se obraćaju? Godina i okolnosti nastanka mogu nam reći nešto o tome. Ali ono što takođe možemo reći je da oni nastaju i kao paradoks odbijanja i ujedno suočenja sa globalnom i ličnom stvarnošću, percepcijom stvarnosti koja je transmisijom medija primljena i validirana, a crtežom poništena i refokusirana ka unutrašnjoj poetici autorizovanog čitanja i sučeljavanja. Ritual čitanja dnevnih novina postaje ritual suprotstavljanja oprečnim, traumatizujućim vestima svakodnevnim crtanjem po novinskom papiru kineskom četkom umočenom u tuš. Potezi su precizni i ujednačeni (Ekrani), kontrolisano-impulsivni (Čitanje) ili fluidni (Čitanje i komentari), potpuno brišući prelom stranice ili poigravajući se s njim (Oglasne table).

Organizacija prostora ova četiri serijala ukazuje na oscilacije unutrašnjih stanja, od negacije i brisanja do skoro potpunog mraka i zasićenosti papira, preko transponovanja snažnog ličnog gesta i stvaranja unutrašnjih pejsaža koji podsećaju na uzburkano more, preko revolta iskazanog racionalizovanim linijskim crtežom koji i dalje poništava podlogu ali je sve više strukturalno i tonalno prepoznaje, sve do kohabitacije sa strukturom ali ne i sadržajem stranica, gde kolumne i članci postaju saće koje nosi izdiferencirani ritmički odgovor, instituira prisustvo. Ovi stadijumi mogli bi se uporediti sa etapama procesa žaljenja, gde posle prvog šoka i poricanja nastupa odbijanje i revolt, zatim pregovaranje, tuga i naposletku prihvatanje.

Specifičnost traume kolektivne pandemije već nagoveštava sličnosti sa ratnom traumom, pa tako i faze isceljenja donekle podsećaju na post-traumatsko iskustvo. Osnovne razlike između ratne traume (na koju je umetnik svojevremeno reagovao kompleksnim ciklusima koji imaju dodirne tačke sa sadašnjim serijalom) i pandemijske traume su propratne strukturne anomalije i simptomi poznog kapitalizma, gde se prepoznaje manipulacija istinom i razotkriva manjak poverenja, solidarnosti i nefunkcionalnost međunarodnih institucija. Kriza ove vrste često je katalizator promena (Naomi Klajn, kapitalizam katastrofe), ali i represije od strane vlasti koje koriste kolektivni šok da bi sproveli do tada nezamislive reforme. Od početka aprila 2020. do kraja marta 2021. objavljeno je na stotine dezinformišućih članaka kroz zvanične i alternativne portale sa ciljem manipulacije javnosti radi raznih ekonomskih i političko-strateških interesa u cilju stvaranja kontrolisane realnosti (Nikola Zdravković, Odiseja). Antikorona, antivakseri, antimaskeri, kult smrti i međudržavne konkurencije — iza paravana zabluda i konspiracija stoji globalna kriza zdravstva, obrazovanja i društveno-ekonomske nestabilnosti.

Božidar Plazinić svesno preduzima akciju koja ga vodi u povratak materijalnosti crteža (i dodiru koji nam je svima uskraćen), kroz ritual crtanja-kao-prekida sa iluzijom dezinformacijâ, oslanjajući se na višegodišnje iskustvo duhovnog pristupa crtežu i potrazi za vrednostima skrivenim iza vela promena i kontorzija (Vedska Māyā ili iluzija). Arhivirane traume navode ga na potragu za putanjom unutrašnje svetlosti i ispisivanjem novih granica, vidljivim kao amalgam znaka i gesta na papiru.

Za razliku od Agnes Martin, koja svesno okreće leđa svetu da bi stvarala svoje ezoterične kompozicije nevezane za faktualnu egzistenciju, u potrazi za svetlom, Plazinićeva ritmičnost i repeticija ne napuštaju realni plan: “Moj crtež je palimpsest, koji potire i briše štampanu reč, ali se sa nje raslojava.” Pronalazeći rešenje u kompozitu spoljašnje i internalizovane realnosti i kontinuiranog regulišućeg principa stvaranja (crta po 16 sati u kontinuitetu, stojeći za stolom), Plazinić stvara crteže koji nam, za razliku od novinskih kolumni, dozvoljavaju da iskusimo radost, uživanje, lepotu i igru. Relativno mali crteži (limitirani formatom) predstavljaju ritmičke elemente kratkih perioda trajanja, preko kojih se pogled slobodno kreće. Ekrani, koji predstavljaju prekid programa, odjavnu špicu od medijske buke, ispisuju staze koje rasterećuju od monohromatske celine. Polja koja ispisuju mogu vrlo lako biti energetske geografije Navaho indijanaca, aboridžina ili inuita.

Oglasne table i Čitanje i komentari obraćaju se medijima, transponujući svoju harmoniju na ruine proteklih vesti. Novinski prelom korišćen je kao šablon za Oglasnu tablu, gde kolumne kao spirograf navode rukopis koji oscilira od smirene linije ka ekscentričnom kurzivu i nazad, u zavisnosti od ritma čitanja koji podseća na srčani ritam, i gde kolumne vrše funkciju ogledala, oglašavajući ne-poruke, ne-vesti, ne-kodove. Metodičnost, disciplina, meditativni pristup i atletska izdržljivost koji već decenijama karakterišu umetnika, dolaze do izražaja u strogo svedenim linearnim crtežima gde barkod intuira iluzornost i distancu. Deponovanjem stabilizujućih vrednosti linearne mreže na nepremostive emotivne ucene medijskog teksta Plazinić pronalazi način da optički razreši vezu sa kvaziteorijama i praznom retorikom. Teren koji stvara prevazilazi kontigent subjektivnog, jer je njegov rečnik univerzalniji od tabloida koje preplavljuje, ispituje i ispravlja. Ovakva konfuzija/fuzija nije formalizam već način struktuiranja jedne bitne filozofske ideje: poznavanja razlike između ne reći ništa i izreći ništa.

Aleksandra Lazar