Stanko Gagrčin - Yugowave, interaktivna video instalacija
ImageBEOGRAD. Likovna Galerija Kulturnog centra Beograda predstavlja od 31. avgusta do 23. septembra 2023. izložbu Stanka Gagrčina "Yugowave". Autor je više interaktivnih virtuelnih audio-video instalacija. Diplomirao je Scensku arhitekturu, dizajn i tehnologiju na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu. Pohađao školu eksperimentalnog filma u berlinskoj školi film Arche. Dobitnik je nagrade Fonda princa Klausa 2022. godine za nove umetnike.Image

Image

Živimo u vremenu post-istorije, post-kolinijalizma, post-humanizma, post-Jugoslavije. Prefiks "post-" provejava skoro svakim diskursom koji se vodi u savremenoj humanistici i predstavlja simptom vremena koje se tumači kao sekundarno u odnosu na preostali tok istorije. Ovaj prefiks, definisan kao fenomen simultanog odsustva i prisutnosti, predstavlja istovremeno prlibližavanje, ali i odvajanje od pojma. Koliko god da se separatišemo od reči koja sledi nakon post-, ovim prefiksom je održavamo, u skoro naivnom odbijanju da napustimo shvatanje sveta u koji više ni sami ne verujemo.

U radu "Yugowave" umetnika Stanka Gagrčina, gotovo je sveprisutan ključni "post-" termin ovih prostora – Post-Jugoslavija. Centriran oko perspektive generacije koja je rođena nakon ratova devedesetih i raspada Jugoslavije, rad predstavlja jedno zbunjujuće lutanje koje ne pruža pregledenost sadržaja. Za generaciju rođenu nakon rata, skoro da postoji nevidljiva barijera između termina "Jugoslavija" i "Ratovi devedesetih". Nemoguće je formirati jasnu sliku o priči koja podrazumeva utopističko jedinstvo i razaranje i nasilje koje je usledilo. Potpuno drugačije prizvuke imaju ova dva pojma. Prvi je gotovo nostalgičnog prizvuka, dok je prizvuk drugog srodan onom iz razgovora s detetom: "Morao si da budeš tu da bi razumeo". Međutim, šta se dešava sa generacijom rođenom bez iskustva "iz prve ruke", bez sedenja pored televizora i praćenja vesti, bez redova za mleko zbog inflacije, bez strepnje od smrti?

Stanko Gagrčin u svom radu je pokušao da predstavi dezorijentisanost u sagledavanju skorije istorije. "Yugowave" je instalacija u obliku video-igrice, u kojoj se posetilac izložbe kreće kroz napušteni industrijski prostor i nailazi na poplavljene sobe, televizijske ekrane, rastinje, kao i predmete koji asociraju na SFRJ. Kombinujući distopijske prostore sa predmetima nostalgije, umetnik stvara osećaj somnambulnosti – mi ne koračamo, mi lebdimo kroz igricu, a naše prisustvo ne menja ništa. U ovoj igrici mi nismo aktivni protagonisti koji za cilj imaju da reše ili prevaziđu prepreku kako bi došli do kraja narativa. Nama, učesnicima, data je mogućnost da istražujemo. Na televizijskim ekranima koji su raštrkani po prostoru, prikazani su muzički spotovi osamdesetih godina dvadesetog veka. Pesme, za koje su kreirani ovi spotovi i koje se i danas mogu čuti na radio-stanicama, predstavljaju markere žudnje za prošlim, za "bezbrižnim". Pored toga, vizuelni segment spotova jeste svojevrsna kulturna mapa vremena u kome su oni nastali, budući da prikazuju šta je bilo u trendu, šta je bilo subverzivno i šta je bilo estetski privlačno. Nasuprot njima, postavljeni su audio-zapisi iz jugoslovenskih ratova, govori generala i političara, kao i svedočanstva civila.

Prostor je reaktivan, zvučni zapisi koji nas prate deluju da su nasumično pušteni, a samostalno kretanje kroz apokaliptične prostorije izaziva  osećaj nelagode. Ovi prizori nisu nešto što bismo mogli pasivno posmatrati, kroz njih je neophodno proći. Povezani u jednom prostoru, spotovi sučeljeni sa zvučnim zapisima stvaraju  antropološku celinu i kombinuju aspekte koje današnje društvo i dalje vrednuje sa propastima o kojima se radije ne bi govorilo. Kompleksnost koja se rađa između kreativnog potencijala sa jedne, i političkih matrica koje proizvode konflikt i stanje konstantne društvene krize sa druge strane, postaje još snažnija kroz primere jugoslovenskog nasleđa i ratova devedesetih ukoliko uzmemo u obzir kratak vremenski raspon koji ih deli. Struktura prostora unutar igrice je lavirint. On je fiksan, ali kretanje učesnika nije, on sam odlučuje koliko brzo ili sporo prolazi pored stvari koje vidi i čuje, gde se zaustavlja, i čemu posvećuje pažnju. Kada dođemo do kraja, igrica nas vrati na početak, blokirajući svaki potencijal da se krene u budućnost.

"Yugowave" poziva na razgovor i na suočavanje sa prošlošću kroz podsticanje generacija rođenih tokom i nakon jugoslovenskih ratova da počnu proces istraživanja i formiranja mišljenja o fenomenima koji su ih oblikovali. Generacija isključena iz dijaloga je odgajana na posledicama rata, uz rečenice "Pazi se" pred svako putovanje u prethodno zaraćene zemlje. Sve je prisutnija potreba za razumevanjem i otvorenim dijalogom, stoga "Yugowave" ne daje odgovore i komentare, nego stvara distopičnu arheologiju budućnosti kroz koju učesnici moraju kopati. U Gagrčinovom radu, stvarnost je zamenjena njenim simbolima, kako kulture, tako i stradanja. Uprkos visokom realizmu u prikazivanju prizora i dalje se odaje utisak da učesnici prolaze kroz dolinu sablasnosti, daleko od proživljenog. U napuštenom industrijskom prostoru koji predstavlja posmatraču daleku budućnost, nailazimo na prizore koji poprimaju svojstvo artefakta, svedoka civilizacije koje više nema. U radu se istovremeno javlja potreba za održavanjem sećanja na kulturu, ali i  za sećanjem na izgubljeno. Istorija nije okončana, njene ruševine nastavljaju da se gomilaju do neba.

Agonija stvarnog i racionalnog se uvodi u eru simulacije. Brojne generacije živele su na tragu istorije, preteći u euforičnoj ili katastrofičnoj strepnji neke revolucije, dok danas imamo utisak da se istorija povukla. Ona je za sobom ostavila neku indiferentnu nebulozu, ispresecanu nekim tokovima, ali lišenu svojih referenci.  Rad "Yugowave" je more simbola, gde utopizam i razaranje idu ruku pod ruku, ali ne koegzistiraju, već među njima provejava osećaj zbunjenosti. Nama ostaju apstraktne ideje, simulacije i nejasni predeli informacija uz osećaj da smo uvek nadomak razumevanju, nadomak odgovoru. Mi lutamo cirkularnim lavirintom istorije, u nadi da ćemo nekada pronaći izlaz, da će se do te tačke doći. Možda ne postoji, ali u periodu simulacije i post- prefiksa, samo traganje predstavlja revolucionarni čin.

Jovana Trifuljesko