Slavoljub Caja Radojčić - Skulpture i crteži
ImageBEOGRAD. Muzej Zepter predstavlja od 5. oktobra 2023. do 15. januara 2024. skulpture i crteže Slavoljuba Caje Radojčića (1942, Beograd). Diplomirao je i magistrirao na vajarskom odseku Akademije likovnih umetnosti u Beogradu u klasi profesora Miše Popovića. Na izložbi će biti izložena dela koja datiraju od šezdesetih godina prošlog veka do najnovijih radova rađenih u proteklih par godina.Image

Image

Vajar Slavoljub Caja Radojčić je u srpskoj umetnosti prisutan više od šest decenija. Njegova stvaralačaka avantura je započeta 1967. godine, neposredno posle diplomiranja na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Već tada se mladi vajar svojim ranim radovima,  nastalim u atmosferi modernizma koji je tih šezdesetih u jugoslovenskoj umetnost obeležen istinskim poletom, izdvajao osobenim shvatanjem autohtonosti skulptoralne forme, uvek oslonjene na umetnikovom doživljaju stvarnosti i njenih manifestacija. Zbog toga njegovu skulpturu nikako ne smemo definisati kao interpretativni gest nego kao prepoznavanje karakternih obrisa figure (Raskoljnikov, Gastarbajteri, Stidljivko i dr.) ili specifičnih pejzažnih predstava (ciklus Galicija). Radojčićevi oblici jesu naznake nečeg poznatog, to su oblici čiji su delovi povezani u preciznu skulptorsku celinu izazvanu realnim svetom. Zapravo, ovaj vajar nam ne govori o neposrednoj stvarnosti - nego o vlastitoj ideji o čoveku i svetu.

Radojčić je izgradio sasvim personalizovan skulptorski diskurs u kojem večito postoji čvrsti spoj forme i sadržaja. Taj ideal čije je poreklo ukorenjeno u istoriji umetnosti svedoči da su Radojčićeve namere da bude jasan i sugestivan u porukama i poukama koje upućuje posmatraču  skulptura. No, to nikako ne znači da se njegove metafore jednostavne. Ova skulptura poseduje svoj zasebni kritički, ironijski, humorni karakter, bogat metaforički naboj, razložnu plastičko-filozofsku misao. Radojčić oseća ljude, vidi u njihovim postupcima ono što bi svako hteo da prikrije - te zbog toga životnu nesigurnost i neuravnoteženost Raskoljnikova "ilustruje" rizičnom statikom izvajane figure; Komunistu obeležava uklesanom zvezdom koja prekriva njegovu glavu i obeležava njegovu sudbinu; portret Radnika definiše arhitektonski čvrstom i zatvorenom formom kocke koju je teško "razbiti" i prevazići poput vlastitog usuda; a njegovi Anđeli, sa pokretnim i nepokretnim krilima,  obeleženi su nekakvom rudimentarnom i trapavom elegancijom...  

Tokom čitavog vajarskog angažmana Radojčić je konstantno iskazivao svoj kritički stav prema manifestacijama sveta u stanju epohalne i stalno transformišuće krize kojom smo obuhvaćeni tokom svih ovih godina i decenija na prekretnici vekova i milenijuma. Ipak, Radojčićeve forme nisu zasnovana na narativu, nego na lucidnom prepoznavanju i jasnom iskazivanju suštinskih osobenosti sveta.  I ako ne insistira na raspričanosti i anegdotici, brojne anegdote iz umetnikovog života jesu istinski povod za vajanje, za stvaranje okarakterisane forme. Životni vitalitet i humor su od fundamentalnog značaja  Radojčićevog vajanja a upravo zbog toga su njegove skulpture označene jednim posve specifičnim personalnim izrazom i duhom. Caja Radojčić je itekako sposoban da u fragmentima stvarnosti, u naizgled nebitnim događajima i u najbezazlenijim situacijama - iznađe krucijalne podsticaje koje će sugestivnim formalnim rešenjima pretvoriti u ubedljivu spoznaju dijalektičkog karaktera sveta i čovekovog življenja. Svojevremeno je Gordana Stanišić zapisala: „Skulptura Slavoljuba Radojčića zabavlja ali zavodi i intrigira svim onim sporednim pričama koje uvek nadžive velike ideale ali isto tako i velike utopije. Ona je sukcesija svih istorijskih protivrečnosti, paradoksa i aluzija, poverenja i sumnji, ali i emiter optimizma koji najčešće preživi upravo na marginama svih imperativa.“

Još kada se Slavoljub Caja Radojčić, pre više od pola veka pojavio na tadašnjoj velikoj jugoslovenskoj umetničkoj sceni 1967. godine, njegova skulptura je manifestovala ubedljivu sadržinsku, oblikovnu i poetsko-filozofsku zasebnost. Oslanjajući se na izuzetnu intuiciju, na jedno sasvim neuobičajeno shvatanje stvarnosti, Radojčić je neskrivenom radošću stvarao autohtona vajarska dela u kojima je večito razumevao čoveka čija duša večno pati u permanentnoj napetosti našeg sveta.

Na kraju valja konstatovati da se, tokom čitavog stvaralaštva, Caja Radojčić kontinuirano bavio preoblikovanjem stvarnosnih resursa u nove i sasvim personalizovane oblike. U njegovoj skulpturi postoji diskretna podvojenost - najčešće ljudska figura izgleda krajnje organski, ali je, istovremeno, često bliska utisku i konceptu  geometrijskog racionalizma. U oba slučaja, međutim, umetnik ne oponaša prirodu i kako izgledamo, već se bavi pitanjem zašto tako izgledamo i zašto smo takvi kakvi jesmo. Zapravo, čini se da je upravo to pitanje osnovni razlog dugom trajanju, večitoj aktuelnosti, trajnoj vrednosti i visokom dometu  umetničkog del(ovanj)a Slavoljuba Caje Radojčića.

Sava Stepanov