Jelena Mijić - Najbolja slika
ImageKRAGUJEVAC. Kontakt galerija Studentskog kulturnog centra Kragujevac i Galerija SKC predstavljaju od 7. do 14. novembra 2023. slike Jelene Mijić (1989). Završila je osnovne i master studije slikarstva na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Bila je deo tima koji je 2016. godine osnovao Ostavinsku galeriju koja je deo nezavisnog kulturnog centra Magacin. Dobitnica je nagrade "Dimitrije Bašićević Mangelos".Image

Image

Prvi segment rada čini 20 ručno rađenih kopija slike (nekoliko različitih dimenzija u tehnici ulje na platnu) "Nesreća na Brodveju" i uputstva za izradu istih. Ova slika je bila deo "Velike slikarske izložbe sa gomilom slika ili Kako me je Njujork vratio slikarstvu", nastale po povratku sa rezidencijalnog boravka u Njujorku, a povodom dobijanja "Mangelos" nagrade i ujedno Jelenine jedine samostalne slikarske izložbe u karijeri. Drugi segment čini desetak tek započetih slika, odnosno šablonskih crteža prenesenih na platna.

Poigravajući se odnosom original-kopija, odnosno kopirajući sama sebe, umetnica preispituje imperative originalnosti i hiperprodukcije, genijalnosti umetnikove ličnosti, kao i klasične principe na kojima se zasniva umetničko delo, te demistifikuje stvaralački proces.

Teza je da ovaj rad Jelene Mijić može da funkcioniše kao zakasneli alarm protiv ishoda dezartikulacije. Alarm koji se neplanirano uključio na nekom otpadu auto-istorizacije i uporno doziva. Motiv na platnima kao da liči, ovako u magnovenju (kad nas prođe čuđenje zašto bi uopšte neko ovakav bez-prizor slikao i slikao i slikao), na prednja vrata fiće. Moglo bi da prođe, ali šta god da je, je li ovde poenta u striktno "netehničkom", šematizovanom umnožavanju umetničkog rada, za razliku od onog tehničko-reproduktivnog koji secira legendarni esej W. Benjamina?

Kakvo je značenje tog autorskog gesta, te stvaralački i gledalački naporne serije gestova, značenje u epohi povlačenja, pada proizvodnog "autorstva" u polju tehničke/fabričke serijske produkcije? Epohi ekstrakcije to jest otmice koliko-toliko visokotehnoloških proizvoda, i pretpostavljeno visokoprofitabilne proizvodnje, iz režima periferije? Da li je ovo nagoveštaj da cena rada može toliko pasti u širenju zone hipereksploatacije, da se više isplati ručno nego mašinski umnožavati čak i jedan neugled (non-glimpse) sa automobilskog otpada?

Nebojša Milikić
(izvod iz teksta u katalogu izložbe)