Ljubomir Vučinić i Savo Peković - Slike u Malom likovnom salonu
ImageNOVI SAD. Mali likovni salon Kulturnog centra Novog Sada predstavlja od 8. do 19. aprila 2024. slike Ljubomira Vučinića (1956) i Save N. Pekovića (1957). Ljubomir Vučinić je završio osnovne i magistarske studije grafike na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Savo N. Peković je diplomirao i magistrirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu na slikarskom odseku.Image

Image
Ljubomir Vučinić

Kada si mi poslao naziv "Smalsession", u meni se javila pomisao da bi bilo lepo da nam Srpsko narodno pozorište i Kolarac ustupe po jedno mesto sa našim imenima. Toliko smo boravili u njima. Dragi prijatelju, moram priznati da sam zbunjen. Pa, pišem ovo sebi, a u stvari i tebi.

Misliš da ti se tako nešto nikada neće desiti, da je to jednostavno nemoguće, da si jedina osoba na svetu kojoj se ništa slično ne može dogoditi, a onda, jedno po jedno, sve počne da ti se dešava, baš kao i svima drugima. Slikanjem pokušavamo da dotaknemo anđela, ne pišemo nikakvu poruku, nego su slike same po sebi poruka. Opis je lak, ali mi se čini, bezizražajan kao parafraza. Kako govoriti novim jezikom, van likovnog a da pri tom opišemo pokret, boju, smisao a da ne zadremo u polje procedura i naznaka...

Image
Savo Peković

Govori sada, pre nego što bude prekasno, i nadaj se da ćeš govoriti sve dok više ništa ne ostane da se kaže. Vreme ipak ističe. Možda za sada treba da ostaviš po strani svoje slike i da pokušaš da preispitaš kakav je to osećaj biti u ovom telu, od prvog dana do kog ti sećanje seže, pa do ovog današnjeg.

Naše slike nisu lakoća definisana sa nekim ciljem (užitkom primatelja), a još je manje igra čija bi pravila valjalo otkriti; ispunjavamo ontološki zadatak, to jest "hronologiju". Obavljamo je, a ne dovršavamo. Suština kompozicija, koje koristimo, u funkciji su stvaranja fenomena "unutrašnje sile", koja se ne uljuljkuje u veštini, već traži forme koje će dotaći posmatrača. Pokušavamo da prikažemo postupak kojim se doživljaj preobražava u umetničko delo. Čovek od istorije svoga života uvek traži i žali za onim što je bilo. To je jedina potvrda da je postojao. Sećanje na prošla vremena jeste i žalost, i tragedija i strah od onoga što ga čeka. Ali sve to je u vezi sa čovekovim nezadovoljstvom, jer je čovekov život kratak a nadanje veliko. Kada razmišljamo o tome, shvatimo da sve ono što je prošlo nije zaborav, nego je izvor, koren i temelj našeg porekla i našeg puta. Valjda se tako oslobađamo svoje anksioznosti!!

Onaj koji stvori umetničko delo uistinu ne stoji pred delom svojih ruku drugačije od bilo kog drugog. Stvaranje je skok između planiranja i činjenja, ali i skok oka posmatrača. Delo sada "stoji" i time je zanavek "tu" spremno da na njega naiđe onaj koji ga susreće i vidljivo je u svom "postanju". Stvaralaštvo je skok u kojem se odlikuje umetničko delo u svojoj jedinstvenosti i razumljivosti. To nas razmišljanje priprema za pojašnjenje tvrdnje da se u umetnosti ne zbiva puko otkrivanje smisla. Moglo bi se reći da se tu smisao skriva, tako da se ne ističe, nego je učvršćen i skriven u složenosti stvaranja. Ono što pokušavamo da predstavimo na našim slikama dolazi iz ličnog iskustva, iz svesti o poreklu i naslućivanju budućnosti. Između života i smrti, naša unutrašnjost formuliše osećanja na način na koji životni put čine egzistencijalnim.

Čini mi se da naše slike, naš rad ne potiču samo iz umetnosti, već se vrlo često nalazi i van nje. Naravno da postoje citati koje primenjujemo iz istorije umetnosti, sa primerima izražavanja umetnika. Nekada se postupci, koji nam omogućavaju da stvaramo, kreću u tom pravcu - u tim trenucima može se govoriti o umetnosti u tradicionalnom smislu. Većina procesa potiče iz ličnog iskustva, iz stanja bola, sreće, uzbuđenja, do često opsesivne napetosti.

Usuđujem se da kažem; dragi prijatelju, naši radovi poseduju sposobnost prilagođavanja i upućuju na svoj unutrašnji doživljaj. Tako se u njih prenosi pulsiranje nereda, koji raščlanjuje kompoziciju i izvrće izgrađeni poredak. Slika je dovedena u stanje prostornog preobražaja, uskovitlanih sila koje izazivaju izvesnu nelagodnost pred neizvesnošću šta će se sa njom dogoditi u nekom sledećem trenutku.

To su one mene na koje umetnik mora da se prilagodi. Ukoliko nema tu sposobnost da se u delu sekunde promeni, ukoliko ne koristi mogućnost prilagođavanja proizišlu iz njegove istorije, prilagođavanja različitim vremenima, onda je verovatno izgubljen. Stvaralaštvo je to koje opstaje, zbog toga pojam prilagodljivosti, kako na preteća tako i na srećna iskustva i na doživljavanje sveta oko nas, trebalo bi da bude osnov za dalji boravak u svetu (umetnosti). Duhovne osnove za preživljavanjem date su u sposobnosti manične transformacije i ekspresivne volje za izražavanjem, izraženim delovanjem, prevazilaženjem umetnosti, i one se u onim praznim poljima prikazuju kao životna poruka koju samo osmislili i koja je naša slika. U tome vidim smisao mog slikanja, a i tvog slikanja, da se slika učini mogućom u smislu čulnog iskustva.

Svi znamo da ćemo umreti, svi znamo šta je bolest, šta je bol. Svi smo preživeli duboku tugu, ali i trenutke velike radosti. Samo sam hteo da svojim slikama dočaram kakav je osećaj biti živ. Da nisam to iskreno ispričao, naslikao, da sam pokušao nešto da sakrijem, ne vidim kakva bi bila svrha svega toga. To su moje slike. Nekome ništa ne znače, ali meni je sav život sakupljen u njima. Ja ne izmišljam slike i ne tražim ih, one nalaze mene. Ja ih samo pretvaram u stvarnost. Ovo mislim da važi i za tebe.

Tvoj prijatelj, Savo Peković