Slavko Krunić - Ta divna neostvarenja |
![]() ![]() Posebnim slikarskim rukopisom i snagom kreativnog duha Slavko Krunić izdvaja se na umetničkoj sceni ovih prostora nastavljajući tradiciju srpskih slikara fantastike. Na njegovim delima predstavljeni su ljudi sa njihovim fantastičnim životnim pričama i krupnim neobičnim očima poput nekih arhajskih, čudnovatih bića. Na portretima Slavka Krunića primetio sam jednu slikarevu interesantnu nameru, verujući da on te svoje umetničke poruke nije svestan. Naime, na mnogim slikama srpskog slikarstva 19. veka slikari su na portretima poznatih i nepoznatih uz portret stavljali neki simbol, bilo znak flore, faune ili nekog predmeta. Da li su to bili simboli raspoloženja portretisanog, ili simboli njegove mladosti, starosti, otmenosti, skore smrti, njegovog dela i karaktera, ili znaci predskazanja, to je tema pretpostavki tumača tih portreta. Da li su naslikani zbog tadašnjih manira, razloga žanr-slikarstva, ili zbog ulepšavanja portreta, ili iz nemoći postavke portreta, mi to ne možemo pouzdano znati. O tome istoričari umetnosti mogu da razglabaju do mile volje. Mislim da su stari slikari imali u vidu da je ceo bogovetni svet jedna celina, i da svaki delić te celine odražava svet kao tačku u kojoj je sve sažeto. Vraćanje toj ideji danas se zove - dekadencija. Ali simboli na tim slikama mogu da znače radost, tugu, melanholiju, prolaznost života, rađanje novog sveta i novih ideja, zapitanost nad svetom, strah, smrt ili njeno naslućivanje. Sve je to skupljeno u intuiciji i naslućivanju slikara koji portretiše, ili ti simboli znače nešto konkretno. Ali to jedino ili sluti ili zna portretista, jer on putem svoje umetnosti „vidi“ sudbinu, ali ne samo sudbinu jedne ličnosti, nego i sudbinu sveta. U tom trenutku on je i „jungovac“, ili „frojdovac“, ili „vidoviti“, dakle neprikosnoveni. Smisao umetnosti je, između ostalog, i u tome. Ne znam da li je slikar Slavko Krunić svestan ovoga o čemu govorim. Ali kada je umetnik bio isključivo racionalni tehnolog? Nikada. Prezrenjem dekadencije bojim se da će u vremenu koje dolazi umetnik biti doveden u stanje kada će samog sebe više ceniti kao tehnologa, odnosno tehničara, nego onoga koji svetu daje stoznačne poruke, slutim da će svet podići na jednodimenzionalnost. Ta strepnja i sumnja već predstavljaju strah, nemoć i užas današnjeg sveta. Branko Kukić, književnik |