Agošton Lorant - Slike |
Galerija SULUV-a, Novi Sad. Mart 2008. Čini se da je Agošton Lorant vrlo rano sazreo da bi svodio sopstvene račune. Zato se ove njegove slike danas i doživljavaju kao svojevrsno filozofsko razmišljanje o smislu sopstvenog, pa, ako hoćete i sveukupnog ljudskog života. Lorant nije ni prvi ni poslednji umetnik koji započinje ovakav unutrašnji monolog. Ali moramo konstatovati da je problem koji Lorant postavlja, ipak čist, originalni – lorantovski problem. Neke, ne tako ni davne, čini mi se 2002. godine u Likovnoj koloniji "9+1" upoznala sam Loranta Agoštona. Već tada je zračio spontanošću i toplom iskrenošću čija je harizma širila oko sebe neverovatnu opuštenost i srdačnost. Sećam se njegovih slika sa linearno mrežastim konstrukcijama predmata i prostora koje su otkrivale izvesnu notu melanholičnosti u njegovom karakteru i sklonost meditacijama. Sećam se, koasnije, njegovih ekspresivno slikanih anđela u kaputima koji su me podsećali na samog Loranta: Kao izrasli iz blage tuge da ponovo zalepršaju nekim mirom tu oko nas. Danas kao da smo se sakupili da zajednički izvršimo sabiranja i oduzimanja svega proživljenog kao i onog što još očekujemo u svome životu. Čini mi se da je Agošton Lorant vrlo rano sazreo da bi svodio sopstvene račune. Zato se ove njegove slike danas i doživljavaju kao svojevrsno filozofsko razmišljanje o smislu sopstvenog, pa, ako hoćete i sveukupnog ljudskog života. Lorant nije ni prvi ni poslednji umetnik koji započinje ovakav unutrašnji monolog. Ali moramo konstatovati da je problem koji Lorant postavlja, ipak čist, originalni – lorantovski problem. Tema koja je do sad obrađivana u literaturi, u ovom trenutku pred nama izrasta iz čistog likovnog doživljaja: Vidimo koloritno pojednostavljen pejzaž... ili, bolje rečeno – prostor, čiju sliku je naše oko urezalo u naše sećanje. To je i ostatak proživljenog i nagoveštaj budućeg istovremeno, iako bled, dosta ograničen i pojednostavljen: "Šta ostaje od sveukupne raskoši proživljenog u nama nakon izvesnog vremena i nije li to nagoveštaj nečeg budućeg?" To bi mogla da bude tema jedne posebne studije, da kompozicija nije ispresecana ispražnjenim bledim i neodređenim ljudskim figurama, a tu i tamo su takođe bledi, razbacani, nekome i nekada vrlo važni, ali sada sasvim nejasni i nebitni, predmeti. Lorantove neispunjene figure pritiskaju našu savest. One nam ostavljaju jedno pitanje bez odgovora: "Da li je sve što zaboravljamo toliko nebitno? - Jer tragovi su neizbrisivi i večiti." Završiću stihovima nepoznatog Zen pesnika: Stvari prošlosti su već nestale Melinda Torok |