TERRA 2007 - Godišnja izložba
Monday, 07 July 2008
ImageCentar za likovnu i primenjenu umetnost "Terra", Kikinda. 6. jul - 1. avgust 2008.
Procvetala je zova. Na sve strane ogromni cvetovi, poput belih čipki odtrajalih u enterijerima, koji se još samo u zaumlju gnezde, onima što pamte znamenja i značenja taložena u kolektivnu memoriju. Pečena zemlja i cvetovi u zelenilu prirodnog reda stvari a i sam "pogon" tiho romori i grli prizor, lapidaran izgledom a lepršav iskazom.
ImageImageImageImage

Procvetala z o v a u "drugom pogonu"
Bela Duranci

20. maj 2008. utorak

Stižemo u već čuveni "drugi pogon"! Dan posle kiše, podne je, boje intenzivne a vazduh čist.Terakote na ledini baškare se okupane nalik plodovima, isijavaju rumenilo jedrih volumena, čine vidljivim vreme i tragove ljudske – trajno pohranjene, zapečene u sazvučje sa zemljom. Osenčene, nagrizane i oblagane patinom prolaznosti, treba da zbore: "prah sio bio u prah ćeš se vratiti". No, ovde to ne važi! Nadigrano je kreativnim činom, prirode i čoveka u isti mah. Neponovljivo, skladom i porukom! Kao da je tu od pamtiveka, samoniklo.

Sve je danas, ipak drugačije! Zašto?

Procvetala je zova. Na sve strane ogromni cvetovi, poput belih čipki odtrajalih u enterijerima, koji se još samo u zaumlju gnezde, onima što pamte znamenja i značenja taložena u kolektivnu memoriju. Pečena zemlja i cvetovi u zelenilu prirodnog reda stvari a i sam "pogon" tiho romori i grli prizor, lapidaran izgledom a lepršav iskazom.

Glina – reče Boban K. – "puder od stena", mrvljenih ko zna kad, jedini elastičan kamen ...

Z n a k o v l j e  tu je, ima ga! Ishodišta su emocijama, jedno drugom tumač – jedinstvo bogatstva različitosti – kao skupina koherentna i neponovljiva. Jedno bez drugog ne može a sve zajedno, "kikindsko" je i sveobuhvatno ljudsko.

Uljuđenost se bogatila kroz milenijumska nadigravanja iskonskog, prirodnog i kreativnog – mogućeg u nemogućem – na žalost i "nemogućeg" pa ipak moguće stvarnog. Na razmeđi stida i ushićenja, bezdna neljudskog i nedohvata čovekove uzvišenosti, oduvek i zanavek bljesne varnica "demijurške tajne" u zapitanostima.

Neočekivan prizor, spoznaja da se o v d e  n e m o ž e oblikovati samo u trijadi: materijal – masa – prostor. Sve je začinjeno vremenom, protkano sazvučjem, značenjima. Mnoštvo u kolopletu! Očuvano zanosom kreativne zapitanosti.

" ...
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamo li ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,

... "

Santa Maria della Salute, pesma Laze Kostića ( 1841 - 1910), kapitalni međaš je z a n o s a na prekretnici "evropskih" stoleća. Vek kasnije, "čitljiva" nam je – hvala zanosu Kikinđana 1982. godine – na ledini "drugog pogona". Ovde, istrajnošću vizionara u kolu sa "svetskim kolutima", iz ravni lokalnog – tokom jula, svake godine – bokori se univerzalno! Iz zemlje ka nebu!

Eto, opet, baš ovde: "da od miline dusi polude ... ".

Da li je sve to slučajno?

"Kada bi se zvezde pojavljivale i gasile u bilo kakvom redosledu onda samo nebo ne bi imalo smisla. Tek povratnost njihovih putanja čini događaj neba. I upravo povratnost nekih fatalnih peripetija čini događaj života." ( Ž. Bodrijar, Fatalne strategije, KZ Novog Sada 1991) .

Terra, uprkos svemu, usmerava "povratnost putanja". Drugi pogon je svedok.

Podilazi me jeza! Mnogo se toga "poklopilo" u slučaj.

Kusturica je 20. maja 1985. dobio "Zlatnu palmu" u Kanu za "Oca na službenom putu" – tada je "Terra" pripremala svoj treći saziv!

Učesnici će biti iz "jugoslovenskog kulturnog prostora", još bez navodnika! Destinacija "službenih odsustvovanja očeva" danas je turistički motiv.

Sada – terakote a među njima procvetala zova – znamenja slojevitih značenja. Krajputaši memorije u glinu zapečene i kratkotrajni pir cvetova – opominju da vreme i život teku zajedno, gradeći tradiciju duhovnosti.

Godine 1996. kikindski "c i g l j a r i" otkopali su skelet mamuta! Oni, koji su osnovali Terru.

Svojedobno, mamut i čovek živeli su zajedno u diluvijumu. Diluvio znači potapanje. "Skupa su plovili Nojevom barkom spasa". Srešće se u Muzeju Terre, tu u "pogonu" jedinstvene kreativnosti! Prvi, čuvan šezdeset milenijuma u glini, drugi u glini oblikovanom duhovnošću za nadolazeća vremena.

Nad humkom drevnog u zemlju "rastrošenog" salaša, oduvek procvetava zova, samonikla. Kad mu vreme prođe, salaš se u "prah pretvori". Budući od "žute zemlje" nabijen, drvetom ojačan i trskom pokriven, vrati se odakle je ponikao.

Potom, nikne z o v a (Sambucus nigra, fam. Caprifoliaceae), listopadno šiblje, odavno znano u predanjima naroda širom Evrope. Znak je života, zova je lekovita kao čaj, cvetovi mirisom "čiste", razgone gamad iz kuće.

Kićenje ljudskih staništa cvetovima zove – spomen je zajedništva!

Glina je prisutna u staništima živih i mrtvih, od "neolitske revolucije" – razmeđe skupljačke prošlosti i proizvodnje hrane, odnosno građenja kuće.

"Drugi pogon" je kuća! Zakićena zovom u cvatu!
 
Danas je ovde grupa mladih, studenti, gosti Terre. Vode dijalog sa glinom u "čudu od prostora". Nalik je k a t e d r a l i, tom moćnom volumenu čovekove kreativnosti, gde smo u mnoštvu, ipak, posve sami suočeni sa demijurškom tajnom. Ovo je "veliki atelje", mesto neobjašnjivog doživljaja – svakog ohrabruje prisustvo drugih, godi dojam da je "posve sam" u dijalogu sa glinom, čini ga srećnim "stvaralačka klima" samosvojne društvenosti.

Posmatramo ostvarenja nastala leta 2007. Prošla su proces sušenja i pečenja.
Sada im predstoji razdoblje prilagođavanja. Postaće čestice zajedništva, sjedinjene sa okruženjem – znamenja!

Delia Brandusecku, umetnica iz susedne Rumunije, u dijalogu sa glinom, pet elemenata rovašila je zarezom. Čini mi se baš kako sam ja želeo videti. Poput talasa od prvog do petog zamah je moćniji, r e z sve izraženiji. Ožiljak "rane" se uvećava, nedvojbeno i vremenom, pamćenjem sve jače boli. Kao ona izreka, temeljena na iskustvu: "sreća je uvek jedna drugoj nalik, nesreća je svaka jedinstvena i uvek najveća".

Masanao Honda, došao iz Japana, profesor je! Očevidno, poruku je smatrao bitnom. Prilagodio je glinu figuraciji, modelirao vertikalu ljudskog para, kao monolit jedinog spasonosnog osećanja uljuđenih. Valjda je zato oblikovao i kompoziciju figure anđela sa klicom mira u naručju. Slutim, biće to delo vremenom "prilagođeno" okruženju, rečita poruka zajedništva u "humanom pogonu" Terre.

Marko Lađušić, nedvojbeno, našao je sagovornika! U dosluhu sa glinom, moćni naboj smestio je u volumene, nalik plodovima. Zapravo su to "portreti", ako ne baš autoportreti , željom da se iskaže unutrašnja napetost i osmisli filigranski trag ruke u osobenostima materije. Zajedništvo iskaza, gline i čoveka, kao da je "samo" znak u ledini. Dok ne pristupimo iščitavanju površine, dok ne postanemo svesni napona koji raspinje zapečenu rečitost opne.

Kolja Milunović, zaokupljen promišljanjem o prirodi materije, iskušava njene mogućnosti za oblikovanje metaforičnih poruka. Poput jezgrovite skupine rečitih znakova – ishodišta i stecišta – preživljavanja uljuđenog bića, uobličio je glinom trpezu postavljenu za gozbu, retko ili nikad sitih. Moćna u dimenzijama, nalik je snoviđenjima gladnih. Simbol, prisutan a nedohvatan, kao ikona. Asocira ikonoklaste, pobunu izazvanu obmanama.

Tanya Preminger, samostalna umetnica, stalno boravište joj Izrael. Oblikovala je u "velikom ateljeu jedinstven "tabernaculum" - spremište svetinje! Očito, ostvarenje je višeznačan simbol, iznedren imaginacijom umetnice koja vlada "jezikom" značenja pohranjenog u znamenjima prošlosti a sluti probleme budućnosti. Objedinila je prepoznatljivost znakovlja u impresivan i jedinstven potsetnik. Terakota moćnih dimenzija je trpeza sa činijama, vimenom priziva mleko, oblikom je nalik škrinji. Ovaj žrtvenik berićeta, nezaobilazno je znamenje u promišljanju usuda ljudske vrste.

Koji je to "s l u č a j" da Japanac želi "zasaditi klicu mira" a Rumunka "ožiljak bola" baš u Terri, u draguljaljarnici glinom zapečene duhovnosti. Docent budućim "primenjašima" posejao je u zelenilo rumene plodove, portrete iz kojih će "nicati" naredni rukotvorci vrednota, opčinjeni podatnom glinom Gde baš Beograđanin i Jevrejka da istovremeno snevaju b e r i ć e t, modelirajući upozorenja – glinom?!

Posuda od keramike, prvi je međaš uljuđivanja, pripreme hrane a ne skupljanja. Mleko je znak odgajanja ne lova , uslovljeno je trajnim nastanjivanjem – kućom.

Bez nje trpeza je besmislena. Oko nje, okupiće se samo uljuđena bića, koja asociraju "nečije portrete", odnosno b e l e g e – k r a j p u t a š e   c i v i l i z a c i j e.

Ne obazirući se na pomodne iskorake, bez ugledanja na druge, osluškujući tihi mrmor kolektivne memorije, u vrelini julskih dana 2007. – dok su divljali šumski požari i gorela Deliblatska peščara – vajari su u "pogonu" modelirali nezaborav u glinu. Mogli su! Pomagao im je iskusni Milan R. poznavalac ćudi gline. Potom su ostvarenja sušena u "staroj cigljani" a ispečena u novim pećima, poštujući "povratnost putanja" na zvezdanim putevima Terre. Slaveći tako dvadeset i pet godina kontinuiteta u nastajanju velikih terakota. Ovde na ledini "drugog pogona" iz godine u godinu sve više bivamo zadivljeni sazvučjem dela i prostora sa vremenom. Ovoga puta, iznenadila nas je z o v a . Cvetovi poput čipke, belinom i filigranski pomreženim snoviđenjima, dodatno, podsećaju i na građanstvo kao stalež kikindski, banatski, panonski ... ljude koji su imali pred sobom viziju – ostvarujući "Terru" kao cigljarski dar na umetničkoj sceni.