Živko Grozdanić - Razgovarao Duško Domanović
Wednesday, 04 February 2009
ImageU brložnom vrtlogu društveno-političkih (ne)zbivanja, javnih tajni i "tajnih javnosti", u opštem apsurdu u kome je stvarnost postala nedodirljiva, te, sa druge strane, u kulturno-umetničkom glibu što će se rađe samim sobom ugušiti no zauzeti stav, pokazati odgovornost, hrabrost i osvešćenost pred čovekom i vremenom, pred istorijom koja se na njegove oči, a mimo njegove volje, kotrlja u, po svemu sudeći, jedno još mračnije i ubitačnije ludilo – elem, u takvom socijalno-moždanom, nimalo svet(l)om sklopu činjenica, činjenja i nečinjenja, Živko Grozdanić Gera predstavlja onu struju, koja još uvek veruje da umetnosti i umetniku, čoveku, pojedincu, građaninu može vratiti dostojanstvo, sačuvati ga od bezglavog i bezličnog aparata svakovrsne prisile i onečovečenja, te se najzad, na promajnoj agori današnjice, izboriti za sve ono što ga, u krajnjoj ili početnoj liniji, konstituiše kao "biće nad bićima".

Image

Rođen u Vršcu 1957, Grozdanić je ’83. diplomirao na sarajevskoj Akademiji likovnih umetnosti. Rano raščišćavanje sa formalnom estetikom, sa dekorativno-folklornim motivima i mitovima, te izlazak na scenu sa "Analitičkim radovima" i takozvanim "belim slikama" početkom osamdesetih, odrediće, kako se kasnije pokazalo, njegov celokupan budući angažman. Relativno lako čitljiv, ali ne uvek i rado iščitavan, Grozdanićev umetnički rad danas je sinonim za skandal, provokaciju, art-terorizam. Sud o njegovom trajnijem mestu u istoriji svakako je prerano donositi. Ono, pak, što je nesporno jeste da je Živko Grozdanić u aktuelnim domaćim, pa i svetskim, umetničkim stremljenjima postao jedan nezaobilazni fakat, ona tačka na kojoj se prelamaju gledišta i ideologije, ogledalo iz čijeg će se odraza sasvim sigurno moći dešifrovati sve bolesti i opačine društva u kome danas živimo. Ono što ga, takođe, izdvaja iz mora budoarskih i štafelajskih umetnika jeste njegov svestrani društveni i politički angažman, ali i angažman kroz brojne umetničke institucije, počev od Jugoslovenskog bijenala mladih, preko vršačke "Konkordije" i časopisa "Košava", pa sve do Muzeja savremene umetnosti Vojvodine, čiji je trenutno direktor.

Živko Grozdanić: Moj društveni angažman počinje osamdesetih godina u Sarajevu, kroz projekat "Jugoslovenski dokumenti". Tada ja shvatam da jedan umetnik, da bi se afirmisao, mora ući u nekakav sistem, kako bi ga taj sistem kasnije izbacio iz sebe na umetničku scenu. U tom momentu je i stvoreno to moje interesovanje za sisteme umetnosti. Naime, posle akademije ja sam sebi postavio jedno osnovno pitanje: šta zapravo umetničko delo treba da predstavlja u polju istorije umetnosti, ali, i pre svega, u polju društvenih odnosa koji su tada postojali?  Početkom osamdesetih, na čitavom ex jugoslovenskom prostoru stvorila se klima napuštanja tih velikih utopija, zvanih bratstvo i jedinstvo i slično. Iz formi koje su dolazile iz kulture, umetnosti, politike, počeo je da se ostvaruje proces dekonstrukcije jednog velikog pojma, pojma Jugoslavije. Sve ono što je bilo iza nas nije bio veliki potencijal, već potencijal velikih komplikacija. Dakle, umetnik tada ulazi u jedno društveno polje gde jednostavno mora potpuno drugačije da gleda na stvari.

Artmagazin: Angažovanje u "Jugoslovenskim dokumentima" bilo je neka vrsta pripreme i obrasca za ono što ste kasnije radili u Vršcu, to jest za "Jugoslovensko bijenale mladih", "Konkordiju"...

Živko Grozdanić: Moj dolazak u Vršac ’91. se poklapa sa rasturanjem tog jugoslovenskog prostora. Svaki umetnik u tom momentu postavi pitanje šta raditi u vremenu te velike entropije, velikog razaranja, šta raditi kada je pitanje fizičkog opstanka važnije od duhovnog. To me dovodi do pitanja da li je moguće u maloj sredini napraviti veliku umetnost. Tada sa Miloradom Đurićem pokrećem magazin "Košava", magazin koji je jako važan, kao neka vrsta platforme koja je mene trebalo da zaštiti od tih mitova i fantazmagorija koje je Milošević pravio, da me zaštiti od celog tog epskog zanosa u koji je Srbija zapala. Taj časopis je praktično postao neka vrsta azila za beogradske intelektualce, u njemu su objavljivani gotovo nemogući tekstovi za to vreme. Iz "Košave" ’94. nastaje Bijenale mladih i "Konkordija". Tu ja staro iskustvo iz Sarajeva prenosim u jednu malu sredinu. Mi tada postajemo jedno jako važno mesto, ono što danas zovu "vršački kulturni eksperiment". Kroz Vršac je tada prošlo sve ono što danas čini srpsku umetničku elitu.

Artmagazin: Koliko je Vama lično sve to pomoglo da se i sami  afirmišete kao umetnik?

Živko Grozdanić: Ja nikada nisam kao umetnik išao ka tome da kroz to radim neku svoju ličnu promociju, nego sam imao jednu osnovnu tezu, a to je da se umetničko delo konstituiše ne u glavi pojedinca koji kaže "da, ja svaki dan proizvodim umetnička dela", već u sistemu. Pošto sistem nije postojao, ja sam morao da ga napravim negde oko sebe. I, hteo ja to ili ne, u to vreme sam zaista uspeo da se nametnem javnosti i kao umetnik.

Artmagazin:
Može li, po Vašem mišljenju, umetnost danas uopšte postojati, ukoliko nije angažovana?

Živko Grozdanić: Ne, apsolutno ne! To je jedna od osnovnih njenih funkcija. Njena angažovanost u polju tih velikih društvenih tranzicija, pre svega u izmeni same percepcije istorije, je ogromna, posebno ono što se dešavalo u umetničkim avangardama. Napravio bih ovde jednu analogiju između vojvođanske i beogradske avangarde. Suštinska razlika je ta što su Raša Todosijević, Marina Abramovič, Neša Paripović, Era Milivojević i drugi došli iz likovne umetnosti, oni su se tih sedamdesetih bavili preispitivanjem samog medija umetnosti. Novosadska scena je nešto drugo, ona dolazi iz lingvistike, filozofije, prava, muzike... Njihovo oružje u polju umetnost je bio vrlo direktan govor, bili su radikalniji, ciljali su na kritiku. Iz tih razloga su i hapšeni, što govori o tome koliko je to bilo ozbiljno. Dakle, društvo s te strane nikada nema potrebu za umetničkim delom, ali umetnik stalno ima potrebu da isto to društvo koriguje. To je, uostalom, njegov najveći zadatak.

Artmagazin:
Koliko su umetnici u Srbiji danas  uopšte svesni svega toga, zemlje u kojoj žive, vremena u kom žive, svog umetničkog zadatka...?

Živko Grozdanić:
Apsolutno nisu svesni, jednostavno ne vide šta se oko njih dešava. Razlog tome je što ovo društvo nije stvorilo sistem. Kad kažem sistem tu pre svega mislim na akademiju, na profesorski kadar, na to šta se dešava umetniku nakon akademije. Bilo bi logično da, ako je akademija fabrika za proizvođenje umetnika, društvo proizvede nešto za tog umetnika i nakon završene akademije. S druge strane, profesorski kadar na akademijama je prilično utemieljen na tim formalno-modernističkim diskursima. Kad to kažem, onda mislim da se bave samo tim estetskim aspektima i da se tek blago referiše na tu veliku istoriju. Znači, ne razvija se teorijski diskurs na akademiji. Nema profesora koji će objasniti studentima šta znači istorija umetnosti, kako se ona konstituiše, šta znači ime i prezime umetnika, šta znači sistem, časopis, muzej, kolekcionar, na kraju krajeva šta znači i taj društveni angažman u korigovanju. Toga danas nema.

Artmagazin: Je li moguće iz takve umetnosti dešifrovati jedno vreme koje je prošlo i kome bi umetnost trebalo da bude svedok?

Živko Grozdanić: Kad pogledamo vreme od devedesetih do danas, za koje možemo reći da je najdramatičnije u novijoj istoriji, onda ćemo videti da iz umetničkih dela koja su nastala u tom periodu, mi nikako ne možemo da dešifrujemo tu veliku krizu. Ukoliko sada čitamo nekoliko hiljada slika koje su nastale, stotine izložbi koje su napravljene, videćemo da uopšte nije bilo rata, nije bilo velikog egzodusa, nije bilo diktature, ničega. Slikalo se, umetnici su se bavili tim dekorativnim aspektima, to je tragedija. Mi danas možemo da razmatramo zašto se najveći broj umetnika bavio geometrijom i tim estetskim formalizmom, a drugi se nije bavio ničim.... Sećam kada je na prvom bijenalu u Vršcu ’94. došla grupa studenata iz Pariza koje je doveo Igor Antić. To su bili studenti koji kapiraju društvene odnose i koji rade baš zato što žele da odreaguju. Kada su došli u Vršac oni su prvo tražili neku lokaciju koja bi bila zanimljiva, odabrali su apoteku, koju su shvatili kao mesto izlečenja. Punktirali su sve tačke od kojih je društvo sastavljeno i dokazivali da je to društo bolesno. S druge strane, naši umetnici se, u najvećem broju slučajeva, bave nečim potpuno drugim, dekorativnim. Mi smo i danas u jednoj permanentnoj krizi, koja zahteva umetničku reakciju. E, sad, možemo reći da postoje dva modela bavljenja umetnošću. Jedan je onaj u stabilnim društvima, gde umetnik konstruišće jednu novu vrednost tako što iz sebe iznese u javnost delo i ostavi ga društvu, stupajući tako s njim u komunikaciju. S druge strane, ja danas radim sledeće: ja gledam društvo, posmatram, onda iz društva ubacujem sadržaj u svoj mentalni, umetnički aparat, iznutra ga recikliram i onda ga ponovo kroz umetničko delo vraćam da ukazuje na problem.

Artmagazin: Dakle, umetničko delo ne može živeti bez konteksta u kome nastaje?

Živko Grozdanić:
Kad proizvedem patrijarha Pavla zatrpanog meteorima, ja tada ne proizvodim umetničko delo, već proizvodim jedan relacioni predmet koji direktno ukazuje na klerikalizaciju društvenog polja i na tu direktnu vezu crkve i države. Znači, s jedne strane imamo sekularno društvo, a s druge imamo crkvu koja to poništava i stvara klerikalnu državu.

Artmagazin:
Može li se reći da svoje delo doživljavate kao neku vrstu medija unutar kojeg se vodi, ili bi bar trebalo da se vodi jedan znatno širi društveni dijalog?

Živko Grozdanić: Upravo tako. Naravno, još nekoliko umetnika radi slične stvari. Dosta je urađeno i na polju televizije, filma, novinarstva... Jedino u tom korpusu aktivnosti kroz različite medije društvo može da ozdravi. Kada govorimo o angažmanu u vizuelnoj umetnosti, toga je danas zaista malo. Sećamo se svi Nuneta Popovića i one njegove svinje koju je gurao kroz Beograd, sećamo se Nikole Džafa i "Led arta", Raše Todosijevića... Ipak, sve to je danas nedovoljno.

Artmagazin: Jedan od ciljeva takve umetnosti je svakako izazivanje reakcije. Koliko su Vama važne reakcije javnosti?

Živko Grozdanić: Izuzetno važne! Krivična prijava vladike Pahomija protiv mene bila je očekivana, ona je praktično tražena, da bi se u tom sudskom procesu zapravo postigao efekat koji umetničko delo treba da proizvede. Instaliranje Pahomija, da bi se ukazalo na pedofiliju, a od čega se crkva nije ogradila, jeste ceo jedan proces koji je podrazumevao i sudski spor. Čak su i medijske interpretacije bile deo projekta. Dakle nije delo samo skulptura, već sve ono što nastaje u pripremi, pa sve do njegove refleksije. Svaki moj rad ima taj zadatak, jer nam je društvo bremenito problemima. Naše društvo se svakodnevno klerikalizuje. Mi danas imamo sveštena lica svakodnevno na televiziji. S druge strane, imamo večernje tv serije koje uvode to posrbijančenje celog građanskog sveta. Ne bih voleo da me neko pogrešno shvati, ali ipak je Srbija jedna građanska zemlja, a sve se svodi na taj folklor. Umetnik mora da ukaže na to i da štiti društveno polje za neke druge sadržaje. To zapravo i nije samo posao umetnika, već svakog pojedinca.
 
Artmagazin: Vredi li se uopšte obraćati jednoj drugačijoj svesti, za koju se, u najvećem broju slučajeva, može reći da nije baš preterano spremna na dijalog...?

Živko Grozdanić:
Mislim da vredi, i to bih mogao da objasnim kroz priču o mojim  radovima na temu patrijarha Pavla. "Meteorska kiša" je, kao što se zna, citat Katelanovog  rada "La nona ora", u kome je papa prignječen jednim velikim meteorom. Pitao sam se šta bi se desilo kad bih ja sada postavio patrijarha Pavla, kako leži na crvenom tepihu i kako je zatrpan kamenjem. Kad bih doneo papu u Beograd, ljudi bi rekli da je to super, rad bi bio pozitivno čitan. Ali ako taj isti rad donesem u Beograd, a u glavnu ulogu postavim patrijarha, onda sledi reakcija kakva je i usledila. Taj rad je proglašen skandalom godine, svi su se razgalamili, crkvena lica, folk pevačice, Isidora Bjelica... Znači, da je rad ipak izazvao reakcije tamo gde treba da ih izazove. Ili, recimo, kada sam napravio rad o Pahomiju, koji je bio nedvosmisleno optužen za pedofiliju, a od čega se crkva ograđivala. Ja sam u tim momentima dobijao podršku i od sveštenih lica. Njih desetak me je tad zvalo da mi čestita, da mi kaže da su to ključna pitanja. Naravno da će delo naići na podršku kod istomišljenika, ali je važno da dopre i do onih kojima je namenjeno. Ja sam pronašao način da moje delo dopre tamo gde sam i ciljao. Dakle, moram da ponovim: ako oni meni zauzimaju društveno polje, ja moram da ga branim, da ga ostane i za mene i za druge. Celo društveno polje je gotovo fascinantno pokriveno raznim devijacjjama. Onda to društvo ne može da se nazove zdraim. E, umetnost je tu da sve te probleme otvara, kako bi oni jednom mogli biti i rešeni.

Artmagazin: Postoji li rizik od takvog bavljenja umetnošću?

Živko Grozdanić:
Rizik uvek postoji, iako ja znam da još nisam napravio dovoljno tih radikalnih radova. Umetnik, dakle, mora svakog dana otvarati teme u kojima rizikuje. Ali postoji jedan još veći rizik od pretnji telefonom ili poruka da će mi polomiti noge. Još veći rizik je onaj u polju istorije umetnosti. Jer mi svaki dan rizikujemo da nećemo ništa napraviti, to je u stvari najveći rizik. Oni umetnici koji sede u ateljeima i autistično posmatraju društvo, bave se kontemplacijama, pejzažima, figurama, oni još više rizikuju nego ja. Oni neće ostaviti apsolutno nikakav trag u istoriji, u vremenu, te slike nikada niko neće videti. Ja imam veću šansu da postanem neka vrsta istorijske činjenice...

Artmagazin: Da li se i Vi sami ponekad plašite?

Živko Grozdanić: Naravno da se i ja plašim. Ima ludaka koji hoće da me biju, koji me vređaju, prete, koji su hteli da mi bace kašikaru...

Artmagazin: A postoji li onaj drugi strah, strah od toga da ćete za deset, dvadeset ili pedeset godina biti jednostavno izbrisani iz umetnosti?

Živko Grozdanić: Ja sam već ušao u neke knjige, neki moji radovi su ušli kao jako važni. Postao sam prilično relevantan, što ne znači da će tako biti i za deset ili pedeset godina. Naravno, to je pitanje koje sebi postavlja svaki umetnik, to je osnovna stvar. Kada mi radimo jedno delo, i kada ga iznosimo u galeriju onda mi rizikujemo. Pitamo se da li će to delo biti relevantno, ili će nakon nekog vremena biti izbrisano i zaboravljeno. Ipak, ukoliko se oslanjam na svoje osnovno polazište u umetnosti, ja sam onda siguran da radim jedinu moguću stvar.

Artmagazin: A osnovno polazište je angažman i osvešćenost o društvenim prilikama?

Živko Grozdanić: Naravno. Sad ja pokušavam da objasnim mladim umetnicima šta oni zapravo treba da rade. Kažem im da pokušaju da pojednostave funkciju umetrnika, da zamisle jednu kutiju, jednu sobu. Na jednom zidu se, recimo, nalazi istorija, ovde nacija, tamo tehnologija, tamo kultura... U svim tim refleksijama, kada se u tu sobu unese jedan predmet, nešto od čega nastaje delo, onda je umetnik dužan da omogući da svi ti okolni konteksti, i kultura, i ekonomija, i politika se zalepe na to delo, da delo bude konstituisano od istih materijala od kojih se sastoje i društveni odnosi. Umetnik mora to da zna. Samo tako će njegovo delo moći da "izađe iz kutije" i da živi.

Artmagazin: Mora li i umetnik da "izađe iz kutije", to jest može li umetnik opstati ako nije konstantno prisutan?

Živko Grozdanić: Umetniku je najvažnije da bude prisutan u društvenom polju u svom vremenu, na jedan vrlo direktan način. Ukoliko on nije sposoban to da uradi, onda to umesto njega mora da uradi neko drugi. Umetnik mora da postoji. Za društvo ništa ne znači ukoliko on drži nešto u svom ateljeu. Moja strategija da se stalno pojavljujem u društvu je jedna vrlo smišljena strategija. Ja sam prisutan svojim iskazima, svojim radovima, svojim reakcijama, tako se trudim da popravljam društvo. Znači, ne radim to samo preko umetničkog dela. Prisutan sam i kada me spominje kritika, kada reaguju drugi na mene, kad novine objave da je podneta prijava, sve je to prisutnost.

Artmagazin: Koliko je Vaše tumačenje sopstvenog dela bitno za čitanje tog dela od strane kritike i publike?

Živko Grozdanić:
Jako je bitno. Delo apsolutno mora da se objasni. Delo ne funkcioniše kao samostalan estetski predmet. Ne sme mu se dozvoliti da tako funkcioniše. Umetnik stalno mora da komunicira. Ne sa delom, nego pomoću dela. Ne da komunicira sa umetnošću, već da komunicira sa realnošću preko svog dela.

Artmagazin: Za kraj, da pomenemo i novi Muzej savremene umetnosti Vojvodine, čiji ste direktor. Naime, ne radi se samo o novoj zgradi, koja je u planu, već i o jednom novom konceptu za budući muzej...

Živko Grozdanić: Za novi muzej je, pre svega, jako važan Zakon o kulturi. Svako ozbiljno društvo ima, ne jedan, nego dvadeset muzeja, tu su i privatne galerije, kolekcije, tržište, kompanije koje se bave umetnošću... Zakon o kulturi zapravo podiže kapacitete ove priče, zajedno sa Zakonom o finansijama. Naime, naša kultura koristi samo budžetski novac, nema drugog. Kada se usvoje zakoni o kulturi i finansijama, velike kompanije će imati interese da formiraju svoje zbirke. Ceo zapadni sistem funkcioniše tako, sve je privatno sto posto, "MoMa" muzej, "Tate" galerija...

Artmagazin:
A u čemu je interes društva?
.
Živko Grozdanić: Interes društva je u tome što ima neki svoj istorijski identitet. Nemoguće je ostati u istoriji civilizacije, ako nisi vezan za umetnost. Kada se upoređujemo sa zemljama Evrope, onda je Srbija udramatičnoj situaciji. Mi imamo samo jedan muzej i još ovaj jedan koji je u nastajanju. Da bismo mi ušli u taj veliki sistem, moramo ući u ozbiljno rešavanje problema u kulturi i umetnosti. U slučaju našeg muzeja, ako se to ne desi, Vojvodina će postati provincija. Ona već i jeste na neki način provincija, ali tada neće ući u te velike razmene kultura. Muzej služi da bi se razmenile kulture, da pokažemo svoj identitet, da komuniiramo sa svetom, sa prošlošću i budućnošću. Naša politička elita toga mora da bude svesna. Neka odu u te velike gradove okolo, videće da se u kulturu ne ulaže ništa manje nego u komunalne delatnosti, da su prihodi od kulture itekako veliki, da je kultura važan resurs. Nažalost, naš projekat je sad doveden u pitanje, jer ovo društvo još nije spremno da uloži novac koji se dugoročno vraća, ali ne kroz profit, već u promenjenoj percepciji građana. Tih deset miliona evra na sedam ili osam godina, to je gotovo ništa u poređenju sa onim što se vraća u izmenjenoj percepciji ljudi koji prolaze kroz edukativne i izložbene programe muzeja.

Artmagazin: Tu dolazimo do jednog paradoksa. Naime, savremena umetnost je sama po sebi nešto što je takoreći " subverzivno", a, sa druge strane, od države se traži da jednu takvu "subverzivnu" delatnost sama finansira...

Živko Grozdanić: Društvo mora da bude samokritično, ono mora sebe da leči. Ne rešava se tu pitanje muzeja, već pitanje strategije ove regije u jednom znatno širem smislu. Naša država mora shvatiti da je kultura mnogo važnija od vojske i policije. Društvu sa visokim kulturnim potencijalom neće padati na pamet da ratuje, nego će razmenjivati ideje. Ova sredina, dakle, mora rešiti probleme u kulturi. Novac koji se daje na igranke, na puki voajerizam, mora da se prelije na one koji hoće nešto stvarno da rade, da edukuju i, najzad, da ostave neki trag koji će nas sve nadživeti.