BEOGRAD. Galerija RTS predstavlja od 1. septembra do 1. oktobra 2026. fotografije Dragana Kurucića (1962, Novi Sad). Na Akademiji primenjenih umetnosti specijalizirao je oblast foto-ilustracije, a na Akademiji umetnostu u Novom Sadu je završio master studije fotografije. Dobitnik je više nagrada iz oblasti foto dizajna.
Fotografija je medij koji na prvi pogled isijava apsolutnom dokumentarnošću. Od samih svojih početaka bila je shvaćena kao neposredan trag stvarnosti, kao tehnički dokaz da je nešto postojalo pred objektivom u određenom trenutku vremena. Međutim, istorija fotografije pokazala je da upravo ta prividna stabilnost referencije krije i veliki potencijal manipulacije. Kadriranje, montaža, selekcija, kontekstualizacija i distribucija slike oduvijek su bili načini oblikovanja značenja. Fotografija nikada nije bila samo prozor u svijet; ona je istovremeno i konstrukcija pogleda.
Tokom dvadesetog vijeka slika je postala jedan od ključnih mehanizama organizacije društvene stvarnosti. Industrijska moderna proizvela je masovne medije, dok je informatička postmoderna proizvela beskrajnu cirkulaciju vizuelnih znakova. Slike više nisu samo predstavljale svijet – one su počele da ga zamjenjuju. U tom procesu fotografija je često izgubila svoju izvornu dokumentarnu funkciju i postala dio mnogo šire ekonomije pažnje, želja i očekivanja.
Upravo zato danas je rijetko susresti fotografski rad koji uspijeva da se odupre toj logici i vrati fotografiju njenoj osnovnoj sposobnosti – svjedočenju. Kada autor poput Dragana Kurucića stvara ciklus Baroque Underground, on ne koristi fotografiju da proizvede novu iluziju stvarnosti, već da otvori prostor za susret sa onim što je dugo bilo potisnuto iz dominantnog vizuelnog poretka.
Ovdje nije riječ samo o dokumentovanju jednog prostora ili jedne društvene situacije. Kurucićev rad proizlazi iz ličnog iskustva, iz odnosa prema prostoru vlastitog odrastanja i ljudima koji su dio njegove biografije. Fotografije ne nastaju iz pozicije spoljašnjeg posmatrača koji dolazi da istraži određeni fenomen. One nastaju iznutra, iz iskustva pripadanja.
Zbog toga slike ostavljenih, zaboravljenih i marginalizovanih ljudi koje vidimo u ovom ciklusu ne djeluju kao sociološka ilustracija. One nisu rezultat hladne dokumentacije niti pokušaj da proizvedu sentimentalni efekat. Naprotiv, riječ je o fotografijama koje uspijevaju da sačuvaju integritet svojih protagonista upravo zato što odbijaju spektakularizaciju njihove nesreće.
Njihove tragedije nisu prikazane kao vizuelni šok. Nema teatralnosti, nema estetizovane bijede, niti pokušaja da se ljudska patnja pretvori u atraktivan prizor. Da je autor krenuo tim putem, fotografije bi vrlo lako postale dio iste logike kulturne industrije koju pokušavaju da kritikuju. Umjesto toga, Kurucić bira mnogo zahtjevniji put – put suzdržanosti. Upravo zato ljudska nesreća postaje uvjerljiva na nivou ljudskosti, a ne na nivou spektakla.
Na tom mjestu Baroque Underground dobija svoju teorijsku i estetsku relevantnost.
Kurucićeve fotografije nastaju u vremenu koje je, kako je pokazao Gi Debor, obilježeno dominacijom spektakla. U takvom društvu vidljivost nije ravnomjerno raspoređena. Određeni prostori, događaji i ljudi neprestano se pojavljuju u javnom polju, dok drugi ostaju na njegovim marginama. Fotografije iz ovog ciklusa usmjerene su upravo prema onome što obično ostaje izvan dominantnih predstava o gradu i društvu. One ne pokušavaju da proizvedu alternativni spektakl, već da zabilježe svakodnevicu ljudi čiji životi rijetko postaju predmet javne pažnje.
Posebno je značajan kontekst Petrovaradinskog podgrađa – prostora u kojem se istorijsko nasljeđe i savremena društvena marginalizacija nalaze u neposrednoj blizini. Barokna arhitektura, koja danas predstavlja važan dio kulturne baštine, istovremeno je i životni prostor ljudi čije se svakodnevne egzistencije rijetko pojavljuju u zvaničnim predstavama tog mjesta. Upravo u toj napetosti između reprezentativnog i nevidljivog nastaje unutrašnja dramaturgija ovog ciklusa.
Ovdje se može prizvati i Bodrijarova analiza savremenog društva, u kojem slike i predstave sve češće potiskuju neposredno iskustvo stvarnosti. Kurucićeve fotografije ne pokušavaju da razotkriju neku skrivenu istinu iza slike. One jednostavno vraćaju pažnju na ono što je oduvijek bilo prisutno, ali nedovoljno viđeno.
Sličan problem prepoznavao je i Ginter Anders kada je pisao o položaju pojedinca u modernim društvima. Njegova ideja o „zastarjelosti čovjeka“ ukazuje na procese u kojima ljudi postaju sve manje vidljivi u odnosu na sisteme, institucije i mehanizme koji oblikuju svakodnevni život. Na Kurucićevim fotografijama ne vidimo velike društvene procese, ali jasno vidimo njihove posljedice.
Ipak, ono što ovaj ciklus odvaja od brojnih dokumentarnih i socijalno angažovanih projekata nije samo njegova tema. Siromaštvo, marginalizacija i napušteni urbani prostori već dugo predstavljaju jedan od dominantnih motiva savremene dokumentarne fotografije. Takve slike često proizvode dvostruki efekat: s jedne strane izazivaju empatiju, a s druge omogućavaju sigurnu distancu posmatrača koji ostaje izvan svijeta koji posmatra.
Kod Kurucića ta distanca ne postoji u uobičajenom smislu. Njegova pozicija nije pozicija fotografa koji dolazi, bilježi i odlazi. Podgrađe nije prostor koji je izabrao kao temu, već prostor vlastitog odrastanja. Ljudi koje fotografiše nisu anonimni predstavnici određene društvene grupe, nego dio zajednice kojoj je i sam pripadao. Zato se ove fotografije ne mogu razumjeti kao pogled usmjeren prema drugome; one su prije svega pogled iznutra.
U tom smislu Baroque Underground otvara pitanje odnosa između fotografije i pripadanja. Šta se događa kada autor fotografiše sredinu kojoj pripada? Kako izgleda dokumentovanje kada između fotografa i fotografisanih postoji iskustvo zajedničkog života? Upravo zato ove fotografije izbjegavaju zamku jednostavnih objašnjenja. One ne nude sociološke zaključke niti govore u ime svojih protagonista, već ostavljaju prostor za složenost pojedinačnih egzistencija.
Istovremeno, ovaj ciklus govori i o prostoru koji se postepeno nalazi izvan dominantnih predstava o razvoju i napretku. Dok se savremeni gradovi predstavljaju kroz projekte obnove, investicije i kulturne sadržaje, postoje dijelovi urbanog tkiva koji ostaju po strani tih procesa. Petrovaradinsko podgrađe nosi upravo takvu dvostrukost. Njegova istorijska vrijednost je nesporna, ali svakodnevni život njegovih stanovnika ne može se svesti na kulturno nasljeđe niti na turističku sliku prostora.
Na licima ljudi koje Kurucić fotografiše istorija se ne pojavljuje kao velika priča. Ona se pojavljuje kao trag iskustva, kao sloj vremena upisan u svakodnevni život.
Zbog toga se estetska snaga ovog ciklusa ne može odvojiti od njegove etičke dimenzije. Teodor Adorno smatrao je da umjetnost zadržava svoju kritičku snagu onda kada ne prikriva protivrječnosti stvarnosti. U tom smislu Baroque Underground ne pokušava da pomiri ono što je nepomirljivo. Ljepota barokne arhitekture ne poništava težinu života koji se u tom prostoru odvija, kao što ni društvena marginalizacija ne poništava egzistenciju ljudi koje fotografije prikazuju.
Fotografije ostaju između tih polova, bez pokušaja da ih prevedu u jednostavnu poruku. Ljudi koje vidimo na njima nisu simboli, metafore niti sociološki primjeri. Oni zadržavaju vlastitu neprozirnost. Ne možemo ih do kraja objasniti niti svesti na jednu interpretaciju. Upravo u tome nalazi se etička vrijednost ovog rada.
Fotografije odbijaju da ljudske živote prevedu u unaprijed pripremljene narative. Umjesto gotovih odgovora ostavljaju prostor za složenost koja se opire brzom razumijevanju.
U vremenu u kojem slike često služe kao potvrda već formiranih stavova, Baroque Underground djeluje drugačije. Ne traži saglasnost niti sažaljenje, već pažnju, vrijeme i spremnost da se pogleda ono što obično ostaje izvan fokusa.
U tome se nalazi njegova trajna vrijednost – ne u spektakularnosti prizora, već u sposobnosti da fotografijom razbije stereotipne predstave i ponovo uspostavi svijest o egzistenciji ljudi i prostora. U vremenu u kojem slike sve češće zamjenjuju neposredno iskustvo, Baroque Underground podsjeća da fotografija još uvijek može biti čin prisustva, a ne samo proizvodnja novih predstava.
